Saturday, Apr. 29, 2017

“Ime ruže” Umberta Eca – očekujući novu verziju romana

6. januar 2012.

“Ime ruže” Umberta Eca – očekujući novu verziju romana

Prije nekoliko dana mediji širom svijeta prenijeli su vijest da Umberto Eco priprema novu verziju kultnog romana “Ime ruže”. Jedno od najpoznatijih djela na svijetu prevedeno je do danas na pedesetak jezika i prodato u preko 30 miliona primjeraka. Kul.ba vam donosi prikaz romana “Ime ruže”.

Piše: Slađana Golijanin

Roman “Ime ruže” (“Il nome della rosa”, 1980.), autora Umberta Eca jeste filozofsko-kriminalistički roman sa uokvirenom fabulom i njenom prstenastom strukturom, u kojem se problematizira pitanje istine, a potom i pitanje tijela, uma i religije, i to kroz prizmu pogodnih višeznačnih elemenata: biblioteke, labirinta i ogledala. Historiografska metafikcija, intertekstualnost, metatekstualnost, eksplicitno ukazuju na narativni kod ovog postmodernističkog romana, u kojem je ključni proces propitivanje filozofije, nauke i ideologije.

'Ime ruže' – Umberto Eco

O značaju ovog romana svjedoči i njegova ekranizacija 1986. godine. Film „Ime ruže“ („Der Name der Rose“), redatelja Jean-Jacques Annauda, također, predstavlja kod u okviru kojeg su osvijetljeni samostanski srednjovjekovni život, kriminalistička pozadina i problemi znanja i moći, koji su tematizirani i u romanu, ali na znatno drugačiji način. Posmatrajući film kao prvenstveno vizuelnu, a potom i verbalnu umjetnost, otkriva se prvi elemenat razlikovanja filma i romana. Vrijeme prikazivanja filma, scene, kadrovi, montaža, pokreti kamere, glumci, prostor u koji je radnja smještena, boje, muzika i ostali audio-vizuelni signali jesu neizostavni segmenti filma, koji se ili ne mogu otkriti čitajući knjigu, ili mogu, ali u sasvim izmijenjenom svjetlu.

Ecov roman „Ime ruže“ podijeljen je na dane i ima uokvirenu priču. Autor romana je pisac XX stoljeća, bibliofil i pronalazač dokumenta na temelju prijevoda opata Villeta iz 19. stoljeća, kojem je zapis dao Mabillon iz 17. stoljeća, koji ga je prepisao od benediktinskog redovnika Adsona iz Melka iz 14. stoljeća. Dakle, mi čitamo rukopis koji dolazi iz četvrte ruke, pri čemu možemo sumnjati u istinitost podataka pohranjenih u njemu. S tim u vezi dolazi i cjelokupno problematiziranje pojma istine u romanu, koje je u filmu u velikoj mjeri zanemareno. Naime, u filmu je akcenat stavljen na kriminalističku okosnicu priče, te filozofsko stjecište ostaje u drugom planu. Detektivska okosnica romana tako se otkriva u traganju za zabranjenom istinom, istinom koja se ne predstavlja kao doslovna, već metaforička i posredovana. Ova istina je realizirana u drugoj knjizi Aristotelove „Poetike“, knjizi “O smijehu“, kojoj pripada jedino prazno mjesto u biblioteci-labirintu. Slijepi bibliotekar Jorge sebičan je i pohlepan u svom posjedovanju znanja i moći.

Umberto Eco

Priča uvijek podrazumijeva neki slijed događaja, te je pohranjena u vrijeme. Sadašnjost neminovno podrazumijeva prošlost, a budućnost još uvijek nije, jer ona podrazumijeva iščekivanje. Priča mora postati svoja sopstvena stvarnost. Propitivanje stvarnosti, odnosno zbilje, jeste osnovno pitanje razmatrano u romanu „Ime ruže“, s obzirom na historijski slijed događaja (ubistava).

Umberto Eco je sebi mogao dozvoliti opširnost pripovjedačkog angažmana, no, na filmu, zgusnutnost radnje u samo dva sata povlači za sobom ispuštanje niza dugih dijaloga, susreta, situacija, itd. Međutim, roman „Ime ruže“ nije mogao postići ono što je film tako jezivo prikazao. Tama, strašna atmosfera mračnih prostorija samostana, svjetlosni efekti izazvani svijećama, fenjerima (svjetiljkama) ili zrakama Sunca koje probijaju kroz prozore, krv, blato i izopačena lica isposnika, jedino su na filmu tako realistični. Poredeći film i roman „Ime ruže“, naracija se premješta od pripovjedača Eca do kamere, koja, na specifičan način, postaje sveznajući pripovjedač.

Kategorije vremena i prostora su neodvojive jedna od druge. Film je za razliku od knjige uslovljen svojim trajanjem, odnosno svojom filmskom vrpcom. On se ne može prekinuti, jer to onda nije isti film. Svaki film funkcionira na montaži i kadrovima, te se vječnost u filmu može sažeti u nekoliko sekundi; u književnosti je to drugačije.

Poznato je da je radnja romana „Ime ruže“ smještena u sedam dana, u okviru kojih postoje sati koji slijede tok bitnih obreda božje službe u opatiji, a vode kriminalističku fabulu. Stjecište radnje potpuno je isto u filmu, s tom razlikom što su određeni dijelovi skraćeni i prilagođeni filmskom vremenu. Tako, na primjer, treći čas drugog dana Umberto Eco u romanu opisuje na 14 stranica, uz opširno navođenje dijaloga, dok je u filmu to prikazano promjenom nekoliko planova.

Film 'Ime ruže' (1986.)

U romanu „Ime ruže“ kao glavni likovi izdvajaju se Adson i William. Adson je u isto vrijeme i pripovjedač, ali ne u svim dijelovima. U ovom romanu svi likovi osim Adsona i Williama su samo likovi, a njih dvojica bi se mogli smatrati karakterima. Otuda i na filmu usmjeravanje kamere upravo na njih. Ovakvo markiranje likova u romanu je postignuto Ecovim opisima ili Adsonovim retrospektivnim narativnim znakovima. Pri tome se ne smiju zaboraviti sveobuhvatni dijalozi, u kojima se otkrivaju mnoge osobine likova, pri čemu se rasvjetljavaju i različite situacije. I na filmu i u romanu postoji mogućnost dvostrukog promatranja jednog lika-Adsona, koji obitava i kao karakter (glumac) i kao instanca pripovjedača, u kojoj se dalje otkriva pripovijedanje o sebi i o drugim likovima i događajima iz prošlosti. Eco, kao sveznajući pripovjedač, obuhvata perspektive apsolutno svih likova i na neki način i sam postaje lik koji priča priču. Prilikom toga, on detaljno opisuje fizički izgled isposnika, koji su u filmu vjerodostojno oslikani i daju pečat misterioznom ambijentu u kojem se odigravaju ubistva i detektivska potraga.

U svom nastojanju da istakne efermnost ljudskoga tijela kao nepouzdanog i pokvarljivog instrumenta, Adson ovdje biva pobijeđen ljepotom siromašne djevojke. Ubijeđenost u svoje tvrdnje i istina još jednom nailaze na sumnje, koja se i u romanu i u filmu stalno podriva. To je primjetno i u kategoriji pripovjedača i pripovijedanja. Sumnja u istinitost priče, koja dolazi iz četvrte ruke, neizbježna je. Imajući u vidu to da je roman ,,Ime ruže” postmodernističko ostvarenje, jasno je da Eco nastoji zakomplicirati i otežati njegovu percepciju. Zbog toga ovo djelo i jeste otvoreno prema čitatelju i različitim interpretacijama i dopunama. Polazeći od samostanske biblioteke i samostana kao umreženog labirinta, lako je doći do narativne tehnike ovog romana koja upravo predstavlja umreženu intertekstualnu i metatekstualnu strukturu.

Upravo zahvaljujući ovakvoj tehnici pripovijedanja, pojavljuje se Eco-romanopisac i Eco-navodni pronalazač dokumenta. Krajnji ishod jeste plod dugog razgovora i pregovora među knjigama,u vremenskom slijedu posljednji iz niza metatekstualnih stupnjeva. Tako je, zapravo, srednjovjekovna hronika poprimila oblik posmodernističkog romana.

U romanu „Ime ruže“ postoji još jedna vrsta fabule — epsko tektonska, a dokaz je radnja koja je povijesno situirana uz epičnost i pripovijedanje u prvom i trećem licu, tako da postoji mogućnost pripovijedanja filozofskog sloja romana. U tom smislu, mogu se izdvojiti dvije bitne tačke gledišta u romanu, o kojima govori B.A. Uspenski. Prva je, naime, unutrašnja, kada je vremenska pozicija pripovjedača sinhrona vremenu koje se opisuje. Druga tačka gledišta, spoljašnja, koristi se pri retrospektivnoj autorovoj poziciji. U ovom romanu je mnogo prisutniji drugi slučaj tačke gledišta. Iz ovoga je jasno da je Adson tzv. ekstradijegetički homodijegetički pripovjedač, koji pripovijeda o svojim prošlim doživljajima, te na određen način učestvuje u romanu kao lik; u ovom slučaju u svom dosta mlađem izdanju. Međutim, u romanu ,,Ime ruže“ prisutan je i tzv. intradijegetički heterodijegetički pripovjedač. Taj pripovjedač je Umberto Eco, koji ne učestvuje u priči koju sam pripovijeda, odnosno ne pripovijeda o svojim, nego o tuđim doživljajima.

Imajući u vidu to da je „Ime ruže“ postmodernistički roman, implikacije određenih narativnih postupaka su evidentne. Pored intertekstualnosti i metatekstualnosti, a u duhu cjelokupne povijesno situirane radnje romana, izdvaja se historiografska metafikcija kao sredstvo koje izražajno djeluje u cijelom romanu.

Dakle, ovim postupkom Eco pokušava da demarginalizira književnost putem suočavanja sa historijskim, kako na tematskom tako i na formalnom planu. Još je Aristotel navodio prednosti fikcije u odnosu na historiju. Fikcija, naime, nije ograničena prikazivanjem samo mogućeg i osobitog, nego i nemogućeg. Zbog toga je upravo Eco majstor u stvaranju tzv. mogućih svjetova, jer se postavlja pitanje koja je priča zapravo istinita. Interpretacijom se zaboravljaju stvarni događaji, te priča tada počinje pričati svoju priču. Spajajući historiju i fikciju, ,,Ime ruže“, formom kriminalističkog romana, provodi kao lajtmotiv pitanje sukoba hrišćanske tradicije i novovjekoga duha, sažeto u kontrastiranju tjelesnog i duhovnog, ali granajući se slijedom detektivske fabule u ogranke koji apostrofiraju različite segmente ovoga sukoba. Tako, postoje dvije razine ovog romana. Jedna je razina detektivskog romana, a druga predstavlja filozofsku raspravu, koja ukazuje na povijesnu hroniku sa intertekstualnim elementima dokumentarizma (spominjanje povijesnih događaja i imena). Ovi povijesni likovi kod Eca su produkti sociokulturološki zadanih opozicija (franjevac-benediktanac, opat-redovnik, iskušenik-fratar), te su često i lišeni vlastitog imena. Istinitost povijesnih podataka se ovim putem nanovo propituje kroz fikciju.

Na filmu se ovakav postupak gubi u istoj mjeri u kojoj je i oživljen. Srednjovjekovni ambijent i Crkva u potpunosti su životopisno naslikani, no, ipak, prema Ecovim smjernicama kroz roman. Svi postupci otežavanja interpretativne prakse, koji su namjerno uvedeni u roman, pretočeni u sliku (film) gube na svojoj jačini. Preispisivanje, redefiniranje, pitanje istine i skepse na filmu nisu potencirani u mjeri u kojoj je kriminalistička istraga. Filozofsko nadmetanje među rukopisima i Aristotelova druga knjiga „Poetike“, stalno akcentirana u romanu, na filmu prepuštaju ulogu Williamu od Baskervilla (Seanu Conneryju) i Adsonu od Melka (Christianu Slateru). Iako njihova imena konotiraju da je riječ o preispisivanju djelovanja Sherlocka Holmsa iz romana Arthur Conan Doylea i Dr. Watsona iz romana Agathe Christie, to ipak nije dovoljno u prikazivanju umreženih historiografsko-intertekstualno-metatekstualnih odnosa ostvarenih u romanu.

Konačno, kriminalističko tkivo fabule, koje započinje otvaranjem prstena, i u kojem inkvizitor, intelektualac William, istražuje ubistva, zatvara se slučajnim otkrićem ubice Jorgea, samozvanog nosioca istine. Knjiga je dio biblioteke, a biblioteka mora planuti. Brišu se sve napisane istine, na osnovu kojih će nastati nova preispisivanja u labirintu metatekstova.

Ovakvo jedno novo, u ovom slučaju pojednostavljeno preispisivanje romana „Ime ruže“, Umberto Eco je najavio u tekućoj, 2012. godini, pa nam ostaje da vidimo da li će nova verzija naići na uspjeh prvobitnog, u ovom prikazu razmatranog djela.

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

admin

Ostavi komentar