Wednesday, Jul. 26, 2017

Predstavljamo poeziju: Octavio Paz

20. februar 2012.

Predstavljamo poeziju: Octavio Paz

Piše: Bjanka Alajbegović

Jedan od najistaknutijih predstavnika hispanoameričke poslijeratne poezije i nobelovac, Octavio Paz, rođen je u Meksiku 1914. godine.

Paz je bogatstvo svog pjesničkog izraza najvećim dijelom crpio iz mitova i slikovitosti zavičaja, „mjesta u mjesečevom pupku“, Meksika.

Na poziv Andre Bretona 1945. je otišao u Pariz i učestvovao u nadrealističkom pokretu, što je ostavilo veoma značajan trag u njegovom stihu. U Pazovoj poeziji isprepliću se utjecaj drevnih prehispanskih i orijentalnih kultura i nadrealistički utjecaj koji je osavremenjuje. Paz preferira maštu i intuiciju, ali traži da ona bude obogaćena znanjem i kultvirana da bi nastao vrijedan pjesnički iskaz.

Octavio Paz nije bio samo pjesnik, već i esejist i prevodilac. Njegovi eseji o antropologiji i poeziji (naročito esej „Labirint samoće“) izuzetno su cijenjeni i inspirativni, a prevodio je svjetske pjesnike poput Pessoe, Bretona, Mallarmea, Apolinera, Kamingsa… Također, bio je istaknuti diplomat i politički angažiran cijelog života.

Njegove najpoznatije zbirke su: „Orao ili sunce?“, „Bijelo“, „Istočna strana“, „Daždevnjak“, „Čistine prošlosti“ te čuvena poema „Sunčev kamen“.

Nobelovu nagradu za književnost je dobio 1990. godine za „strastveno pisanje širokih vidika koje karakterizira osjećajna inteligencija i humanistička sveukupnost“.

Octavio Paz je insistirao na tome da „poezija treba nastojati da u zajedničkom dijalogu preobrazi društvo u živu pjesmu, a pjesma da bude društveni život“.

Zapisano zelenom tintom

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena sazviježđa.

Pusti da moje riječi, o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljen statuu,
kao tinta stranicu.

Ruke, struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

 

Šara

Jednim komadom ugljena
Mojom krnjom kredom i crvenom olovkom
Nacrtati tvoje ime
Ime tvojih usta
Znak tvojih nogu
Na ničijem zidu
Na zabranjenim vratima
Urezati ime tvoga tijela
Dok sječivo moje britve
Ne prokrvari
I kamen ne zavapi
I zid ne uzdahne kao grudi

 

Žedan

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbijena zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeh brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golgotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

 

Epitaf za pjesnika

Htio je da pjeva, da pjeva
da bi zaboravio,
svoj istinski život laži
i sjećao se
svog lažnog života istine.

Dječak i čigra

Svakog puta kada je baci
pada, tačno,
u središte svijeta.

 

Podijeli

Povezano

Predstavljamo poeziju: Jozefina Dautbegović
Konkurs za objavljivanje knjige poezije
Ljilja Brik, muza Majakovskog

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar