Wednesday, Nov. 22, 2017

Predstavljamo poeziju: Yehuda Amichai

12. mart 2012.

Predstavljamo poeziju: Yehuda Amichai

Yehuda Amichai

Piše: Bjanka Alajbegović

Yehuda Amichai (Jehuda Amihaj) rođen je u Njemačkoj, 1924. godine s imenom Ludwig Pfeuffer. Pod pritiskom nacizma, u trinaestoj godini je emigrirao s roditeljima u Palestinu, a nakon toga otpočeo život u Izraelu.

Kao mladić je učestvovao u drugom svjetskom ratu, kao pripadnik britanske vojske, a 1946. godine je promijenio ime u Yehuda Amichai, što znači „moj narod živi“. Amichaijevo djelo je izuzetno značajno kad je riječ o savremenom hebrejskom jeziku. Naime, moderni Izrael, nastao dolaskom mase jevrejskih imigranata iz cijele Evrope (poput samog Amichaija) je imao jezički problem.

Imigranti su govorili različitim jezicima, a službeni jezik u Izraelu je bio hebrejski, klasični književni jezik, koji nije bio prilagođen savremenom svijetu. Stoga je osmišljen „novi“ jezik (govorni, kolokvijalni hebrejski), koji je zadovoljavao i religijske i sekularne potrebe društva i na tom jeziku Amichai je pisao svoju poeziju.

Njegov pjesnički izraz, zbog brojnih aluzija na židovske stare tekstove i jezičkih inovacija, velikim dijelom ostaje „izgubljen u prevodu“. Međutim, Amichaijeve pjesme su prevedene na više od 40 jezika u cijelom svijetu. U njima se Amichai referira na čistoću djetinjstva koja mu služi kao pandan svakodnevnim čovjekovim iskušenjima i gubicima, a naročito je prepoznatljiv po ironiji kojom ogoljuje sve društvene i duhovne aspekte ljudskog života. Amichai se nerijetko označava kao pjesnik filozof u potrazi za post-teološkim humanizmom, a u antologijama svjetske poezije svrstava se najčešće u „poslijeratno židovsko pjesništvo“ koje je nastajalo u raznim zemljama i na raznim jezicima poslije drugog svjetskog rata. Umro je 2000. godine.

„To je poput drevnih predmeta u muzeju. Ćup ili krčag vjerodostojno svjedoče o starim vremenima, jer su nekada bili dio svakodnevnog života. Oni koji ih danas posmatraju ne moraju znati ko su bili njihovi vlasnici da bi uživali gledajući ih. Isto je i sa poezijom. Ko god čita poeziju ne mora znati ko su uistinu bili ljudi iz pjesme da bi osjetio istinitost onoga što je pisac proživio.“ (Yehuda Amichai)

Šteta, bili smo tako dobar izum

 

Amputirali su ti bedra s kukova mojih.
Što se mene tiče, svi oni su hirurzi.
Svi oni.
Razmontirali su nas jedno od drugog.
Što se mene tiče, svi oni su inžinjeri.
Svi oni.
Šteta.
Bili smo tako dobar i simpatičan izum:
avion od čovjeka i žene.
S krilima i svim što treba.
Lebdjeli smo iznad zemlje.
Čak smo malo i letjeli.

 

 

Ne smiješ pokazati slabost

 

Ne smiješ pokazati slabost
i lice ti mora potamnjeti.
Ali, ponekad,
osjećam se
kao tanki velovi jevrejskih žena
koje padaju u nesvijest
na vjenčanjima i na Yom Kippuru.
Ne smiješ pokazati slabost
i moraš napraviti listu
svih stvari koje možeš staviti
u dječija kolica bez djeteta.

Ovako stvari stoje sada:
ako, nakon njegovanja,
izvadim čep iz kade,
bojim se da će cijeli Jerusalem,
i sa njim cijeli svijet,
oteći u veliku tminu.

Tokom dana postavljam stupice
za svoja sjećanja,
a uvečer radim u Ballam mlinovima,
preokrećući prokletstvo u blagoslov
i blagoslov u prokletstvo.

Nikada se ne smije pokazati slabost.
Ponekad se slamam unutar sebe,
a to niko ne primjećuje.
Ja sam kao ambulantno vozilo na dvije noge,
koje prevozi pacijenta
do Posljednje Pomoći
sa zavijajućim plačem sirene,
a ljudi misle da je to uobičajeni govor.

 

Jevrejsko groblje u Njemačkoj

 

Na brdašcetu među plodnim poljima
leži malo groblje,
jevrejsko groblje iza hrđavih vrata,
skriveno iza grmlja,
napušteno i zaboravljeno.

Ni zvuk molitve ni glas jadikovke
tu se ne čuje za mrtve
ne slavi se Gospod.
Samo glasovi naše djece odzvanjaju,
trežeći grobove
i slaveći svaki put kada pronađu jedan,
kao gljive u šumi,
kao divlje jagode.

Ovdje je još jedan grob!
Na njemu ime majke
moje majke i ime iz prošlog stoljeća.
I ovdje je ime i tamo!
I kad sam htio da očetkam mahovinu s imena…
Pogledaj!

Otvorena ruka ugravirana na spomeniku,
grob Kohena
Njegovi prsti iščašeni
u stisku svetosti i molitve,
i ovdje je grob skriven
u guštari bobica
koje moraju biti očešljane ustranu
poput čupave kose
sa licem prekrasne voljene žene.


Beduin  

 

Još malo
i oni će saznati sve o mojoj ljubavi
i prožvakat će veći dio
povijesti moga života:
moram otići
i pronaći drugi pašnjak,
nove uši,
druge oči.

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar