Thursday, Mar. 23, 2017

Karahasanov “Šahrijarov prsten” kao mreža ogledala zasnovanih na kontrapunktu

27. april 2012.

Karahasanov “Šahrijarov prsten” kao mreža ogledala zasnovanih na kontrapunktu

Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime, možda se, kažem, ta beznadežna uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete ni učemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno očigledno kao u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave jer njome izražava svoju najdublju radost izražavajući tako i stvarno stanje svoje duhovnosti. Ta porazna slika ovdašnjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

 Dževad Karahasan (Šahrijarov prsten)

Piše: Marko Raguž

Dževad Karahasan

Ako se roman „Šahrijarov prsten“ posmatra u cjelini, kroz ukupnost odnosa koji su u romanu uspostavljeni, onda se u tome romanu može zapaziti nešto što u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici gotovo i da ne postoji. Pisci kao što su Ivo Andrić i Meša Selimović (da se zadržimo na onima koji su u svojoj književnosti tematizirali Bosnu) na različite načine se bave upravo problematikom identiteta. U Andrićevim romanima „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ se problematika identiteta zasniva na vrlo širokim temeljima i odnosima, u smislu da se Bosna predstavlja kao prostor periferije, granice, pukotine. (Muhamed Dželilović u svom eseju „Bosanska priča sa granice“ piše: “…naša je književnost od samog nastanka u procjepu. Na jednoj strani tog procjepa je “strah jezika”, na drugoj “jezik straha”. U obrazloženju ovakve hipoteze možemo krenuti upravo od onoga što jeste ili se bar čini osnovnom deformacijom u ranim Selimovićevim pripovijetkama. Riječ je, naime, o vidljivom i izraženom ustupanju, odnosno povlačenju autentičnog književnog govora pred ideološkim diskursom.”) Tada vidimo u kolikoj mjeri odnosi koji se uspostavljaju u centrima imperija (Istambul, Beč, Pariz, Moskva, Rim) uvjetuju odnose u jednoj bosanskoj čaršiji (riječ je o Travniku).

Andrićev roman „Travnička hronika“ bi čak mogao biti pandan Tolstojevom romanu „Rat i mir“? Na koji način? Lav Tolstoj u „Ratu i miru“ svjetske povijesne događaje opisuje iznutra, iz epicentra dešavanja, dok Ivo Andrić u „Travničkoj hronici“ opisuje refleksije istih povijesnih događaja na odnose u jednoj perifernoj zemlji. U Andrićevoj književnosti je to od ogromnoga značaja iz razloga što se Bosna ne mjeri parametrima Bosne, već se sve uvodi u jedan mnogo širi prostor, onaj u kojemu se društveni odnosi uistinu i uspostavljaju. U bosanskohercegovačkoj književnosti postoji mnogo pisaca koji se bave bosanskim temama na principima crno-bijelog, pa tako sve ono što je izvan, s onu stranu granice, biva podvrgnuto logici onoga što je unutra. Andrićevi romani bosanske teme ne zatvaraju u uske okvire, nego ih uvode u mnogo širi društveni i kulturološki prostor. A to i jeste osobina prave književnosti. U tome je smislu, isto tako, zanimljiv pisac Danilo Kiš.

Za razliku od Ive Andrića, koji se u romanima „Travnička hronika“ i „Na drini ćuprija“ bavio povijesnim događajima, na način da je likove podređivao logici povijesnih događaja, Danilo Kiš je sve vrijeme ispisivao i individualno iskustvo. Kao što je Selimovićev roman „Derviš i smrt“ vrlo teško na ispravan način razumjeti bez njegovih „Sjećanja“, Kafkine romane bez njegovih pisama i dnevnika, tako se ni književnost Danila Kiša ne treba odvajati od njegovih autobiografskih eseja. Tada vidimo da je Danilo Kiš (po ocu Jevrejin), pišući i o ličnome iskustvu, djetinjstvu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, provedenog u Srbiji, Mađarskoj, Crnoj Gori, ušao u jedan mnogo širi literarni korpus. Riječ je o anti-totalitarnoj srednjoevropskoj literaturi. Time se, pišući, pored ostaloga, o ličnome iskustvu, uključio u korpus književnosti, koja ima centralno mjesto u svijetu, u drugoj polovini 20. vijeka. A prema formalnim karakteristikima (koje se često uspoređuju sa Borhesom, o čemu je pisao i Tvrtko Kulenović u jednom eseju), Danilo Kiš se također uključuje u svjetsku književnu praksu.

U Karahasanovom romanu „Šahrijarov prsten“ je sve navedeno, također, prisutno (tj. ono o čemu je bilo govora na primjeru književnosti Danila Kiša i Ive Andrića). Čak bi se mogla napisati jedna zasebna studija o odnosu Karahasanove književnosti prema stvaralaštvu Ive Andrića. U izvjesnom smislu, odnosno kao pisac koji piše o Bosni, Dževad Karahasan uspostavlja kroz književnost direktan dijalog sa Ivom Andrićem. To je vidljivo na početku romana „Noćno vijeće“, kada se opisuje grad Foča, što asocira na početak Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“, dok Karahasanova zbirka pripovijesti „Izvještaji iz tamnog vilajeta“ na direktan način korespondira sa Andrićevom pripovijetkom „Pismo iz 1920-te“. U romanu „Šahrijarov prsten“ je spomenuto uključivanje bosanskih tema u one koje su mnogo šire izraženo na mnogo načina. To će reći da se problematika bosanskog identiteta (koja je, ipak, centralna tema u romanu „Šahrijarov prsten) ne reducira na nešto jednostrano i lokalno, nego se pozicionira na svim razinama koje su ključne u egzistenciji svakog čovjeka i društva. To uključuje i kosmičke, to jest, krajnje unutrašnje, duhovne dimenzije čovjeka. U tome smislu je simbolika dijamanta od suštinskog značaja za tumačenje čitavog romana „Šahrijarov prsten“, odnosno, ona je u materijaliziranom obliku prisutna na svim razinama romana. Dijamant je u jednom esejističkom zapisu u romanu objašnjen na sljedeći način:

Kristal je u romantizmu omiljen simbol jer u svojim osobinama sažima  sve ono čega se romantična duša boji i zato za njim neizrecivo žudi – čvrstinu, hladnoću, samodovoljnost. Valjda se radi o tome da kristal u sebi ostvaruje lijepe igre geometrije – umijeća utemeljenog u jednom jasnijem i možda boljem svijetu, umijeća zabavljenog čistim kvalitetama, umijeća koje gradi svijet toliko dalek od našeg ovdašnjeg da je egzotičniji od svega što bi se ovdje moglo pronaći i već zato romantičnoj duši drag, važan i pogodan za stvaranje simbola kad se već ne može boraviti u njemu. Kristali su dijelovi svijeta u kojem je geometrija stvarna, dijelovi koji su nekim čudom prodrli u ovaj naš svijet (u kojemu je geometrija, nažalost, samo sanjarija ili sjećanje posebno plemenitih duša)…

(…) Snijeg je jedino što ostvaruje kristalnu strukturu a da nije poslužilo za igru izvođenja simbola kojima se doziva ono za čim romantici žude sa mnogo straha. Valjda zato što pahulja snijega dovodi do vidljivosti kristalnu strukturu koja se kod ostalih kristala javlja kao čista prozirnost.

(…) Snijeg  je, najkraće rečeno, nekakav srednji oblik između kristalnog svijeta čiste geometrije i ovog svijeta obojenih i traljavo ostvarenih oblika koji se ospu sami od sebe.

Simbol dijamanta u „Šahrijarovom prstenu“ se provlači na posredan način kroz sve tri razine romana. Prva, okvirna razina u „Šahrijarovom prstenu“ jeste priča o Faruku i Azri, koja se dešava u Sarajevu, u vrijeme pred sami rat i tokom početka rata. Druga razina jeste Farukov zapis o istočnjačkom pjesniku Figaniju, dok je treća razina romana jedan stari perzijski spis o Bellu i Belitsilim, kojega je Figani prevodio. Sve tri razine romana uvezuje upravo simbol dijamanta.

U prethodnim citatima je simbolika dijamanta i snijega detaljno objašnjena, dok se na spomenutim razinama romana ta simbolika dijamanta treba posmatrati u smislu čovjekovog duha. Faruka, Figanija i Bella povezije upravo duh sa osobinama dijamanta, a priča o njima trojici se završava žrtvovanjem (Figani i Bell u doslovnom smislu, dok se Faruk, također, želi žrtvovati radi drugih ljudi, ali mu to organizacija savremenog svijeta ne dozvoljava). Figani i Bell svoj život završavaju tako što ih privezane za magarce ljudi kamenuju. Sve to podsjeća na idealizam kojega je svjetska književnost prepuna. Međutim, to nije neki potrošeni, romantičarski idealizam, nego se preko simbolike dijamanta propituje mjesto duhovnih vrijednosti i oblika u svijetu prepunom nesklada. Šta se na osnovu svega navedenog može zaključiti, a u kontekstu u kojem je o „Šahrijarovom prstenu“ naprijed bilo govora?

Simbolika dijamanta uključije univerzalne, kosmičke dimenzije čovjeka. Samim time se jedan vrlo konkretan odnos (tj. odnos u konkretnom vremenu i prostoru) uvodi u onaj najširi, opći, koji je njegov sastavni dio. To je veoma bitno iz razloga što se često odnosi u književnoj realnosti reduciraju na uske okvire, pa se na osnovu tih uskih okvira donose brojni pogrešni zaključci. Ako govorimo o problematici identiteta (koja je u „Šahrijarovom prstenu“ centralna) onda se o tome jedino i može na potpun način govoriti ako su uključeni i oni najširi njeni aspekti, koji je podjednako uvjetuju. Faruk, Figani i Bell su podjednako žrtve nedovršenosti, duhovne bezobličnosti ljudi i ljudskih odnosa (u smislu u kojem je Isus Krist, kao oličenje tog idealizma, žrtva suprotnih principa u ljudima).

Ipak, u osnovi, Faruk, Figani i Bell imaju istu poziciju, ali su okolnosti u kojima žive potpuno drugačije. (To je, također, od velikoga značaja, jer se tu uspostavlja princip kontrapunkta.) Stoga je Farukov pokušaj žrtvovanja, u realnim, savremenim okolnostima, groteskan i sulud. To bi bila ona najšira razina na kojoj je identitet savremenog čovjeka u književnome smislu problematiziran. Sljedeća bitna razina se tiče degenerisanosti savremenog, kapitalističkog svijeta (a ta degenerisanost se može jedino uočavati na principima kontrapunkta, tj. uspoređivanjem sa društvenim odnosima u davno proteklim vremenima, što je u „Šahrijarovom prstenu“ itekako prisutno).

Sve to se najbolje može objasniti sljedećim citatima iz Karahasanovog romana „Šahrijarov prsten“:

Stvar i jeste u razlici između privremenosti i trenutačnosti jer privremenost je ipak neka jedinica ili mjera vremena koja mi daje prošlost koju, makar kao pamćenje, imam i u ovom trenutku, u svojoj sadašnjosti, a daje mi i mogućnost da na osnovu znane prošlosti u stvarnoj sadašnjosti, zamišljam (projiciram) neznanu i moguću budućnost.

(…) Moderni namještaj je upravo čudesno pogodan za selidbu, toliko da je čovjek sklon pomisliti kako je on i namijenjen prije svega selidbi.

(…) Kako biti čovjek sa fizionomijom, s identitetom, s nepokolebljivim moralnim uvjerenjima, u stanu koji je jednak svim drugim stanovima jer je ispunjen stvarima koje su jednake svim drugim stvarima iste namjene?  Visoko kompatibilni stanovi ispunjeni visoko kompatibilnim namještajem. Šta u tome možemo biti mi? Samo visoko kompatibilni ljudi, pojedinačni, stabilni i čvrsti kao dječje guze. Iverje. Najsitniji komadići nekadašnje ljudskosti, usitnjeni do neprepoznatljivosti. Kora i srce, hrast i topola, panj i grančica – sve je izjednačeno u iverju. Onda izmiješaš u ljepilu i dobiješ suvremeni svijet.

U sva tri navedena citata su sadržana, s jedne strane, objašnjenja savremenog, kapitalističkim totalitarizmom degenerisanog svijeta, a s druge strane se u njima, na principima suprotnosti, može pronaći veza sa ključnom problematikom odnosa između putovanja i identiteta, koja je na prethodnim primjerima obrazlagana.

U književnosti Marcela Prousta je vidljivo u kolikoj je mjeri princip kontrapunkta važan za identitet koji bi trebao organski biti oblikovan, a to podrazumijeva mogućnost memorije, pamćenja. U navedenom esejističkom razmatranju se govori upravo o nemogućnosti pamćenja u modernom, kapitalističkom svijetu, tj. o tome da je sve podređeno pogrešnoj potrebi ukidanja razlika, izjednačavanja i obezličavanja. Pamćenje prošlosti (individualne i kolektivne) nam je potrebno kako bi smo mogli objasniti svoju sadašnjost, ali i da bismo mogli, kako je navedeno u citatu, donositi zaključke o mogućoj budućnosti. Od velikog je značaja i početna rečenica „Šahrijarovog prstena“, u kojoj se kaže da je moderni namještaj toliko pogodan za selidbu da se stiče dojam kako je čovjek namijenjen isključivo selidbi. Svrha nomadstva je i otvaranje i obogaćivanje ideologijski centralozovanog svijeta, dok je u modernoj kapitalističkoj stvarnosti obrnuto. Ona u tolikoj mjeri funkcionira kao mašina koja organsko melje i pretvara u neorgansko, da potpuno poništava ono što je kultura i pripadnost, tj. ono što čovjeku daje oblik, što mu oblikuje identitet.

Kao što je simbolika kristala (premda je do kraja univerzalna, svevremena) povezana sa konkretnim odnosima i okolnostima, tako je i degeneriranost kapitalističkog svijeta, o kojemu se na početku „Šahrijarovog prstena“ govori, direktno povezana sa pričom o Faruku, sa pričom o Bosni, problematikom identiteta itd. Na koji način?

Bosanska priča je dio jedne mnogo veće cjeline, one koja i uvjetuje fundamentalne društvene odnose, a čega ljudi u svakodnevnome životu i nisu svjesni. Sada je potrebno ukazati na nekoliko važnih detalja koja se tiču priče o Faruku i Azri. Oba ta lika se ne uklapaju u društvene odnose u kojima žive, a to je i jedna od stvari koje ih vežu. Azra uzaludno pokušava napustiti Bosnu i Sarajevo (a taj grad je, kako stoji u romanu, idealan jedino za odlaske), dok Faruk uzaludno želi doći bilo gde. Faruk je književni lik koji se treba posmatrati u odnosu na centraliziranu ideološku društvenu zbilju, preciznije govoreći, komunistički režim u Jugoslaviji.

Priča o Faruku se, također, ostvaruje na principu kontrapunkta – sadašnjosti i prošlosti (tj. Farukovog djetinjstva), na način da su porodični odnosi, nestanak oca radi sukoba sa predstavnicima režima, uvjetovali Farukov odnos prema osjećaju pripadnosti. Iz toga razloga Faruk nikada ne uspijeva negdje doći, pronaći sebe. Rezultat toga su njegovi zapisi o pjesniku Figaniju, odnosno deteritorijalizacija iz realnih društvenih odnosa (pojmovi teritorijalizacija, deteritorijalizacija i reteritorijalizacija pripadaju Žilu Delezu i Feliksu Gatariju, o čemu su pisali u knjizi „Kafka“).

O tome je na sličan način pisao i Muhamed Dželilović u svom eseju „Bosanska priča sa granice“:

Kad se izmaknemo i od fenomena alhamijado književnosti i od ranog Selimovića, kad makar i letimično sagledamo bosansko-hercegovačku književnu tradiciju u cjelini, zapazićemo da strah kao tema dominira. A on je samo psihološka referenca onoga što se vidi u velikom totalu povijesne zbilje ove zemlje- represivne surovosti. Ili tačnije, naša je književnost veliki mozaik koji govori o granici. A na granici je uvijek napeto i svaki čas izbije novi sukob. Stoga se nesigurnost i strah javljaju kao primarne emocije. Agresije, sukobi, violentnost do bezumlja, patološka strast… to je ono što dominira u našoj književnosti. Pri tome, nije bitno da li neki pisac hronotopski situira djelo u Bosnu i Hercegovinu ili neki drugi prostor. (U tom pogledu možda je Dževad Karahasan najzanimljiviji.) Ako nam književnost nudi takvu sliku, kako ćemo je pomiriti sa onim bićem Bosne koje neprestano afirmiramo i proklamiramo kao “tolerantnost, pomirenje unutar jedinstva različitosti itd”? Kako je, dakle, uopšte moguće doći do kulturnog identiteta ove zemlje kad stojimo između dvaju ovako udaljenih činjenica.

U ovome se smislu trebaju razumijevati Farukovi zapisi o pjesniku Figaniju. Pišući o životu pjesnika Figanija, Faruk piše o sebi, ali na način da se time izbjegava direktno sudaranje sa ideološkim diskursom. Međutim, sada nije važno to da li Faruk sebe treba objašnjavati preko Figanija ili o sebi treba govoriti direktnije (bez obzira na ideološki diskurs). Zašto to nije važno, tj. zašto bi to bio čak i pogrešno postavljen problem? Ukoliko bi Faruk o sebi govorio na način da se isključivo drži okvira ideološkog diskursa u koji je silom prilika urastao, samim time taj negativni ideološki diskurs nikada ne bi uspio prevazići niti bi uspio otvoriti svoju ličnost, s jedne strane, a s druge strane, ostajanje u okvirima ideološkog diskursa bi isti taj diskurs samo pojačavalo. Na koji se način ideološki diskurs, zasnovan na zatvorenosti, monolitnosti, može jedino prevazilaziti? On se jedino može prevazilaziti putovanjem, unošenjem onoga što pripada Drugom. Ako bi priča o Farukovom životu bila ispričana direktno, ona bi uvijek bila mjerena parametrima ideološkog diskursa u kojem je nastala. Uvođenjem priče o pjesniku Figaniju, koja je kontrapunkt priči o Faruku, taj se diskurs rasipa, jer na priču o pjesniku Figaniju ne može biti primijenjen neki lokalni ideološki diskurs, dok se pričom o pjesniku Figaniju, preko principa kontrapunkta, otvara prostor za ostvarivanje Farukove priče.

Na osnovu svega navedenog bi se moglo zaključiti da je Karahasanov roman “Šahrijarov prsten” jedna velika mreža ogledala zasnovanih na kontrapunktu. Samim time je problematika identiteta čovjeka u Bosni (ma koliko Faruk nije tipičan predstavnik bosanskog identiteta), pa time i bosanskog identiteta uopće, osvijetljena iz mnogo uglova, tj. svih onih uglova koji strukturiraju identitet čovjeka uopće, čime se zaobilaze uobičajeni parametri ideološkog diskursa. Samim time postaju vrlo upitne književne slike Bosne kao “tamnog vilajeta” ili “zemlje mržnje” (a to se, recimo, kod Andrića, ozbiljnijim analizama i ne može pronaći, već se jedino može upisati takvo tumačenje) jer se zaobilaze površni zaključci stavljanjem nekoga problema u mnogo širi kontekst. Šta se na kraju može zaključiti o odnosu putovanja i identiteta na primjeru Karahasanovog “Šahrijarovog prstena”, tj. kakav je to model identiteta književni lik Faruk suprotstavio modelima dominantnih ideoloških identiteta. Kolektivnim, ideološkim identitetima (a samim time i mehaničkim) suprotstavljen je jedan do krajnosti individualni identitet, kostruiran putovanjem, tj. prelaskom imaginarnih granica. A to je vrlo rijetko u književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice. Sve te priče o pjesniku Figaniju, o Bellu i Belitsilim, su svojevrsno unutrašnje putovanje, putem čega se Farukov identitet oblikuje i oslobađa.

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

admin

Ostavi komentar