Saturday, Jun. 24, 2017

Predstavljamo poeziju: Ivan Slamnig

30. april 2012.

Predstavljamo poeziju: Ivan Slamnig

Piše: Bjanka Alajbegović

Pjesnik, esejist, prevodilac i profesor komparativne književnosti, Ivan Slamnig, rođen je 24. juna 1930. godine u Metkoviću. Kao gimnazijalac je došao u Zagreb, gdje je i proveo svoj život. Prvo zbirku pjesama „Aleja poslije svečanosti“ objavio je davne 1956. godine, a onda su uslijedile zbirke: „Odron“, „Naronska siesta“, „Limb“, „Analecta“, „Pjesme“, „Dronta“, „Relativno naopako“, „Sed scholae“, „Ranjeni tenk“. Objavio je i roman „Bolja polovica hrabrosti“ (1972), a kad je riječ o esejima o književnosti, izdvajaju se njegove knjige „Disciplina mašte“, „Hrvatska versifikacija“ i „Stih i prijevod“. Nakon Slamnigove smrti, 2001. godine, pjesnik Mile Stojić je napisao tekst o značaju cjelokupnog Slamnigovog stvaralaštva, a o njegovoj poeziji, između ostalog, sljedeće: „Sve Slamnigove pjesničke knjige prožete su nekom vrstom tužnog humora. Ispovijesti bludnika, ostavljenih djevojaka, šiparica, slike obezglavljenih konjanika, osrednjih pjesnika, svetaca i mladića iz žala, kroz vrcave iskre jezika otkrivaju neku dublju, unutrašnju tugu koja najčešće izvire iz besmislenosti takvog postojanja.“

Moje nalivpero nešto boli

Ivan Slamnig u svojim pjesmama nije bježao od ismijavanja kritičara i pisaca, ali i sebe samoga. U pjesmama koje se odnose na književno stvaranje, on je nerijetko ironičan i gotovo zajedljiv. O tome govori pjesma „Bio jedan car“ (odnosno kritičar). Car će vam reći da je „stvar ozbiljno odlična“ i da bi vam „dao i krunu“ kad bi je imao. I tu priča o potpori talentovanom čovjeku završava. Car odlazi spavati, a «talenat» nastavlja nosati svoje pjesme „ko mačka mlade“ i „lizati ih ko kobila ždrijebe“.

On slikovito prikazuje i starije neprikosnovene hrvatske pjesnike. Osnovni detalji na njima su „uzvrnute, serdarske, crne brčine, mnogominutni turkožderski grudobolni pogled i okrugle smiješne pobratimove naočale“. Ali vrijeme koje dolazi je u rukama mladih pjesnika koji nasljeđuju jezik i imaju mogućnost da njime stvaraju sasvim drugačije stihove.

Slamnig ne ostaje dužan ni lektoru: „Pročitaj brzo ovu pjesmu, a ja bih nešto popio. Pročitaj draga, ovu pjesmu, dok je lektor nije ćopio“.

Tonko Maroević ističe da je „najvažnije inspirativno uporište Slamnigovog pjeva muško-ženski odnos“ u kom je on ponekad trubadur, mnogo češće mangup, ali sve vrijeme duhovito ukazuje na to da su, iako se ne razumiju, žena i muškarac osuđeni jedno na drugo.

U pjesničkom jeziku Ivana Slamniga ne postoje pravila. On je dosljedni nonkonformista:  kod njega nepravilnost postaje norma, kajkavski i čakavski govor se miješaju u istom tekstu, pa i „šatrovački govor postaje tvorno tkivo jezika“.

Pisci se najčešće klackaju između dvije neugodnosti. Jedna je da ljudi jako malo čitaju, pa se prema tome postavlja logično pitanje – kome pisci pišu?

Drugi problem je što ipak moraju voditi računa o tome kako o nečemu pišu, zbog malog kruga istinskih čitatelja, o čijem mišljenju, na kraju krajeva, i ovise. Upravo tu problematiku izlaže Slamnig u pjesmi „Literatura“. Pisci konstatuju da ih „niko ne čita“ i da „sve gubi smis’o“. Ali, na kraju, je tu tipični slamnigovski humoristično-ironijski zaključak: „O da me nitko bar ne čita – slobodnije bih pis’o“.

Međutim, to nije jedino što boli pjesnikovo nalivpero. U njegovoj  „velikoj očajnoj plavoj mrlji kupa se cijela banda glupa, svi skupa“. Slova, slogovi i riječi, neposlušne i samovoljne, svoje. Kao što je i sam Slamnig.

 

Sve ono u jeziku, što je svježe, impresivno, što privlači oko i uho, jednom riječju, sve što je stvaralačko, sve je poetsko, a ako je pri tome i strukturalno čvrsto, a nije samo poetski materijal, onda je to pjesma, pa ne znam kako kratka bila. (Ivan Slamnig)

 

Mi na podu

Mi na podu ležali smo
motreć noge stolovima.
Mi u travi ležali smo
motreć brke skakavcima.
Mi na pijesku ležali smo
gledajući kako žuti
prsti vrba rijeku žmahu

liščiće dok nam grožđe
prepoizodnosijahu.

 

Ubili su ga ciglama

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
pod zidom, pod zidom, pod zidom.
Žute mu, kosti: hlape u, iglama,
a bio je, pitom i, pitom.

Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat ko jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,

ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvuko, samo, repić:
otpuzo, pa se: uvuko, u zid,
u zid, uzi, duzi.

 

Netko bio

Netko bio dvoje mladih

narančasta hobotnica,

to je ono, što sam ja,

oko dragog omotana.

Ali uvijek poznaje se,

razlučit se može uvijek,

mome dragom konac gdje je,

gdje početak dođe mene.

Maslinasti okomiti

moj je dragi obli stup.

Kako god ja oblijepim se,

vlažna ruža oko njega,

uvijek, uvijek, tačno zna se

koje ja sam, koje on.

Uvijek me se odbit može,

ostane tek mokar trag

na mom dragom okomitom.

 

Aj dajte mi koga, dajte,

od pasmine polipske mi,

aj dajte mi koga, dajte.

 

 

Što više gledam, to više vidim

Što više gledam, to više vidim

svijet podijeljen na dva dijela:

žene se bez treme svađaju, to im je posao

svakodnevno na placu i s mesarima.

 

Muškarci bi najradije mira:

pušti me stat, vrijeme je novac.

 

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica

kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,

žene su opet muškarci: pa to je sitnica

nećemo sada trošiti živce, smiri se.

 

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,

petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika

otpuhujući i smijući se bez razloga.

Još ćemo se i povaliti nasred ceste.

 

 

Osjećam, da me žene raznose

Osjećam, da me žene raznose

u svakoj me ostane malo

u grudima ostane ležat malo mene.

One primaju komade mene

kao da se raspadam u malu djecu.

Ah, možda ću jednom konačno naći majčinu

utrobu

i ne umrijeti, nego se vratiti.

 

 

Zagrađena njegovim rukama

Zagrađena njegovim rukama
udarim čelom o njegovu kralježnicu
s glavom u njegovim rebrima:
kroz njegov tromi pucketavi zagrljaj
prolazi vjetar
i skupljajući se u se u njegovu krilu
udaram vazda o njegove kralješke
žuljajuci se o njegovu zdjelicu
i femur:
moj dragi znam da se smije
vječnim ćelavim smijehom lubanje
i utiskuju se i ostavljaju rumene brazde
njegova rebra i ulne
o bijelo meko meso mojih ruku
njegova koljena
dubu se
na moja bedra
a ja slažem i oblikujem meso
na kosti moga dragog
maštam toplo mišićje i
tople plohe
gdje se prelazi jedno u
drugo

 

Što bismo mogli reći o Bogu?

Što bismo mogli reći o Bogu?

On je veliki Regulator

oprečno spaja: stroj mladog,

a mladoj muž je mator.

 

Bog priskoči kad je negdje bruka

Bog spašava nacije,

samo što je nama muka

od njegove regulacije.

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar