Saturday, Apr. 29, 2017

Predstavljamo poeziju: Maya Angelou

13. juli 2012.

Predstavljamo poeziju: Maya Angelou

Piše: Bjanka Alajbegović

“Ptica ne pjeva zato što ima odgovor, već zato što ima pjesmu.”

Afro-američka pjesnikinja, glumica i aktivistkinja Maya Angelou rođena je 1928. godine u St. Louisu, Missuri.

Na svojoj koži osjetila je užase rasne diskriminacije, a uz to je i silovao muškarac s kojim se zabavljala njena majka. 1970. godine je objavila prvi autobiografski roman, ujedno i najpoznatiji, “Znam zašto ptica u kavezu pjeva”, koji je obuhvatio pomenute užase koje je preživjela samo do 17. godine. To je bio razlog da napiše još pet autobiografskih romana.

Bila je producentica, redateljica i glumica u drami “Kabare za slobodu” i nekoliko filmova. Na nagovor Martina Luthera Kinga, postala je koordinator na sjeveru za Krščansko vijeće Juga, a odmah zatim, 1968. godine, Luther King je ubijen. Njegova smrta izazvala je snažnu depresiju kod Angelou, a kada se oporavila, počela je snimati TV seriju o afričkoj tradiciji u američkom životu i tako nastavila svoju misiju i borbu za ljudska prava i jednakost.

Nema veće agonije od te da nosimo u sebi neispričanu priču.

 

 

Danas je dr. Maya Angelou profesorica na sveučilištu Wake Forest u Sjevernoj Carolini, gdje je, zahvaljujući njoj, otvoren i Maya Angelou centar za žensko zdravlje i kvalitetan život. Njene knjige prodaju se u milionima primjeraka. Na političkom planu, poznata je po tome što je čitala pjesmu “S bilom jutra” u čast Billa Clintona na njegovoj inauguraciji, a nakon toga je nastavila podržavati Hilary Clinton na njenom putu ka američkom političkom vrhu.

Njene najpoznatije zbirke su: “Daj mi samo čašu hladne vode prije nego što oooooteeeeegnem” (1971.), “O, moli se da će mi moja krila pristajati” (1975.), “I još uvijek se ja uzdižem” (1978.), “Sad Sheba pjeva” (1987.), “Mene niko neće maknuti” (1990.), “S bilom jutra” (1993.)…

Njen angažman na planu ženskih prava reflektira se u zbirci “Fenomenalna žena”, objavljenoj 2000. godine, a koju čine četiri poeme u čast žene.

Među brojnim knjigama koje je napisala, izdvaja se i “Pismo mojoj kćeri” iz 2008. godine, u kojoj savjetuje čitaoce kako imati smislen život, kroz pismo kćeri koju Angelou nije nikada imala.

Kad se osvrnem unatrag, uvijek me nanovo impresionira životodajna moć književnosti. Da sam mlada osoba u današnje vrijeme, koja pokušava da pronađe svoj smisao u svijetu, učinila bih to ponovo čitajući, baš kao što sam učinila onda, kad sam ja bila mlada.

 

Obiteljske stvari

Raspustila si, s prozora
presvođenih lukom,
preko rukom klesanih kamenova
svojih katedrala, valove zlaćane kose,

dok sam ja, vučena za prašne pletenice,
ostavila brazde u
pijesku afričkih žala.

Prinčevi i pučani
penjali su se preko valova da dosegnu
tvoje nadsvođene budoare,

dok je sunce, mušićavo,
zapalilo srebrenu vatru iz iščekujućih
lanaca, gdje sam ja bila vezana.

Moji vriskovi nikad nisu dosegnuli
neobičan toranj u kojem si
ležala, rađajući gospodare za
moje sinove i moje
kćerke, gomilu
nečistih jazavaca, da potroše
svoju povijest.

Umorna sad od postojanja u visinama
iz straha od letenja
i vrtoglavice, silaziš
i stupaš preko
mojih stoljeća groze
i uzimaš me za ruku

Smješkaš se i zoveš me
Sestro.

Sestro, prihvati
da moram čekati neko
vrijeme. Dopusti da doba
prašine ispuni
kolotečine ostavljene na mojem
žalu u Africi.

Proscu

Ako si Crn i za mene,
tiskaj čvrsto, poput težine
noći. I ja ću otkriti
slapove blistavosti, astralno.

Ako si Crn i stalan,
siđi važno,
poput obreda, i ja ću biti luk
polumjesec, naravno.

Emitirano televizijom

Novosti na televiziji pretvaraju
napola upotrijebljeni dan
u pustoš očaja.
Ako ništa čudesno nije prethodilo
katastrofalnim najavama
zacijelo ništa neće slijediti osim
žalosnih očiju
koščate djece
nabreknutih trbuha koji se
rugaju njihovom gladovanju.
Zašto su to uvijek
crna djeca?
Koga čekaju?
Janjeći odrezak
puši se i ne može se još
jesti. Čak
i zeleni grašak na mom tanjiru
kotrlja se nesmetano. Njegova nevinost
jednaka bespomoćnoj
nadi na licima djece.
Zašto se Crna djeca
nadaju? Ko će im donijeti
grašak i janjeće odreskei još jedno jutro?

S bilom jutra

 

(odlomak)

Preko zida svijeta,
Rijeka pjeva divnu pjesmu. Veli,
dođite, odmorite se uz mene.

Svako od vas, omeđena zemlja,
tankoćutna i neobično ponosna,
a ipak vječno se probijajući pod opsadom.
Vaša oružana borba za probitak
ostavila je na mojoj obali ovratnike
otpadnih tvari, tokove otpadaka na mojim prstima.
A ipak, danas vas pozivam k sebi
ako nećete više rat proučavati.

Dođite, odjeveni u mir,
i ja ću pjevati pjesme
koje mi je Tvorac dao kad smo ja i
Stablo i Stijena bili jedno.
Prije no što je cinizam bio krvava opeklina preko čela
i kad ste još znali da još uvijek ništa ne znate.
Rijeka je pjevala i pjeva.

Postoji zbiljsko čeznuće da se odgovori
raspjevanoj Rijeci i mudroj Stijeni.
Tako veli Azijat, Španjolac, Židov,
Afrikanac, Amerikanac, Sioux,
Katolik, Musliman, Francuz, Grk,
Irac, Rabin, Svećenik, Šeik,
Homoseksualac, Heteroseksualac, Propovjednik,
Poclašteni, Beskućnici, Nastavnik.
Oni čuju. Svi oni čuju
govor Stabla.

Oni čuju kako početak i kraj svakog Stabla
govori danas čovječanstvu.
Dođite do mene
ovdje do Rijeke.
Posadite se ovdje kraj Rijeke.

Svako od vas je potomak nekog putnika
koji je prošao ovuda, bio vrijedan truda.

Ti, koji si me okrstio, ti
Pawnee, Apache, Seneka, ti
narode Cherokkeea, koji si se odmarao sa mnom,
ponovo prisiljen bio ustati krvavih stopala,
ostavio me u službi
inih tragatelja – čeznući očajnički za dobiti,
za zlatom.

Ti Turčine, Arapine, Švede,
Nijemče, Eskime, Škote,
Talijane, Mađare, Poljače,
Ti Ašante, Jorubo, Krue, kupljeni,
prodani, ukradeni, dolazeći s morom
moleći se snu.

Tu, pored mene se ukorijenite.
Ja sam Stablo što ga Rijeka posadi,
koje neće biti pomaknuto.
Ja, Stijena, ja, Rijeka, ja, Stablo,
vaša sam – vaše je pravo puta plaćeno.
Dignite glavu, golema je vaša potreba
za ovim vedrim jutrom što za vas sviće.
Unatoč žestokom bolu, povijest
ne može biti neproživljena, no ako se
hrabro sa njom suočimo, ne treba biti ponovo življena.

Dignite glavu
prema ovom danu što za vas sviće.
Dopustite da san se
ponovo rodi.

Fenomenalna žena

Lijepe žene se pitaju u čemu je moja tajna,
nisam zgodna niti imam proporcije modela,
ali kada im počnem govoriti,
misle da ih lažem.
Kažem,
to je u rasponu mojih ruku,
širini mojih bedara,
dužini mog koraka,
krivini mojih usana.
Ja sam žena,
fenomenalno.
Fenomenalna žena
to sam ja.

Ulazim u prostoriju,
važna kao što se očekuje,
spram muškarca,
ljudi stoje ili
padaju na koljena.
A onda se sjate oko mene,
poput pčelinje košnice.
Kažem,
to je plamen u mojim očima,
bljesak mojih zuba,
njihanje mog struka,
i uzbuđenje u mojim stopalima.
Ja sam žena,
fenomenalno.
Fenomenalna žena,
to sam ja.

I sami muškarci se pitaju
šta vide u meni.
Tako jako se trude,
ali ne mogu dokučiti
moju tajnu.
Kad im je pokušam pokazati,
kažu da i dalje ne vide.
Kažem,
ona je na svodu mojih leđa,
suncu mog osmijeha,
nadimanju mojih grudi,
ljupkosti mog stila.
Ja sam žena,
fenomanalno.
Fenomenalna žena,
to sam ja.

Sada razumijete
zašto moja glava
nije pognuta.
Ne galamim i nemam potrebu
glasno govoriti.
Kad me vidiš da prolazim,
treba da budeš ponosna.
Kažem,
to je u lupkanju mojih potpetica,
uvojku moje kose,
dlanu moje ruke,
potrebi moje pažnje,
jer sam žena,
fenomenalno.
Fenomenalna žena,
to sam ja.

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar