Saturday, Jun. 24, 2017

Predstavljamo poeziju: Mahmud Derviš

10. august 2012.

Predstavljamo poeziju: Mahmud Derviš

Piše: Bjanka Alajbegović

“Čitaocu: Ne vjeruj pjesmi –
Kćeri odsutnosti
Ona nije ni predosjećaj a ni
Misao
Već najprije, nagovještaj ništavila…“

 

Palestinski pjesnik Mahmud Derviš rodio se 1941. godine u selu al-Barva u Zapadnoj Galileji. Već 1948. godine, kada je jevrejska vojska zauzela to područje, počinje izgnanstvo Mahmuda Derviša i njegove porodice. Kada se nakon godinu dana iz Libanona vratio u rodno mjesto, na ruševinama al-Barve gradilo se jevrejsko naselje.Tako je Mahmud Derviš postao izbjeglica u vlastitoj domovini i, nakon toga,  egzilant u Kairu, Bejrutu, Parizu, Kipru…

S devetnaest godina objavio je prvu zbirku poezije „Slavuji bez krila“. Nakon toga slijedi preko trideset pjesničkih zbirki, između ostalih: „Zaljubljenik u Palestinu“ (1966.), „Pismo iz izgnanstva“ (1970.), „Ptice umiru u Galileji“ (1970.), „Muzika ljudskog tijela“ (1980.), „Tragedija narcisa“ (1988.), „Mural“ (1999.), „Ne izvinjavaj se za učinjeno“ (2004.)…  „Trag leptira“ (2008.) je posljednja zbirka koju je objavio prije smrti.

Od 1961. do 1971. godine bio je član Izraelske komunističke partije „Rakah“, a 1973. pridružio se Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji i do kraja života ostao kritičar kapitalizma i cionizma.

„Poezija otpora“ glavna je okosnica kada je riječ o poetici Mahmuda Derviša. On je, istina, jedan od osnivača tog značajnog pjesničkog pravca. Međutim, sve analize njegovog djela najčešće se svode samo na tu odrednicu. Jednostavno, metafora za Mahmuda Derviša je „pjesnik palestinskog otpora.“ Derviš također pripada i jednoj od prvih generacija arapskih pjesnika koji su se počeli služiti slobodnim stihom. Motiv letenja (krila, ptice, leptiri) nije slučajno tako čest u njegovoj poeziji. Derviš je, naime, čitav život proveo „prelijetajući“ iz jedne države u drugu, jednog izbjeglištva u drugo, ali uvijek se brinući i ispisujući stihove o Palestini. 

Kako bi što bolje objasnio svoj položaj u domovini, Mahmud Derviš je Palestinu opisao kao mjesto u kome „postojiš filozofski, ali ne i zakonski“.

Dervišu su dodijeljene neke od najznačajnijih nagrada: Lenjinova nagradu za mir (1983.), veliki francuski orden “Vitez umjetnosti i nauka” (1993.), Nagrada za Kulturnu slobodu, koju dodjeljuje Lannan fondacija (2001.), a Društvo pisaca BiH mu je u okviru Sarajevskih dana poezije 2008. godine uručilo nagradu Bosanski stećak. Prilikom dodjele nagrade, professor Esad Duraković je znakovitom rečenicom “I Sarajevo i Derviš imaju višak identiteta”, ukazao na povezanost tragedije grada Sarajeva i tragediju Mahnuda Derviša.

Kad je riječ o poeziji Mahmuda Derviša na našem jeziku, izdavačka kuća “Zalihica” objavila je zbirku “Beskraj od trnja” 2008. godine, a pjesme je preveo Mirza Sarajkić. Zanimljivo je napomenuti da je izbor pjesama za ovu knjigu napravio sam autor, 2008. godine, za vrijeme svog boravka u Sarajevu.

Iste godine, Mahmud Derviš je umro u bolnici u Houstonu (SAD).

 

Gdje možemo otići nakon zadnje granice,
gdje ptice mogu odletjeti nakon zadnjeg neba!?

 

 

 

Karta identiteta

Upiši!
Ja sam Arapin
Broj moje karte je pedeset hiljada
Djece imam osmero
I deveto će nakon ljeta doći
Srdiš li se?

Upiši!
Ja sam Arapin
Radim s mučenicima u kamenolomu
Djece imam osmero
Za njih izvlačim komad hljeba
Odjeću i sveske
Iz kamena
A ne prosim na tvojim vratima
Ne ponižavam se
Pred tvojim popločanim pragovima
Srdiš li se?

Upiši!

Ja sam Arapin
Ja sam ime bez prezimena
Trpeljiv u zemlji gdje sve
Živi u ključanju bijesa
Korijeni su moji
Očvrsli prije postanka vremena
I prije otvaranja razdoblja
I prije čempresa i maslina
I prije nego što je izrastala trava
Otac mi je iz porodice ratara
A ne iz roda plemeničkoga
I djed mi seljak bijaše
Nit od roda ni od koljena!
Učio me oholosti sunca prije nego čitanju knjiga
Moja kuća je koliba stražareva
Od trske i šiblja
Da li te moje stanje zadovoljava?
Ja sam ime bez prezimena

Upiši!
Ja sam Arapin
Boja kose – ugljenocrna
Boja ociju – smeda
Posebni znaci:
Na glavi mi ukal preko kufije
I pesnica čvrsta kao stijena
Onog ko je dotakne izubija
Moja adresa:
Ja sam iz sela goloruka zaboravljena
S ulicama bez imena
Njegovi muškarci svi su u polju i kamenolomu
Srdiš li se?

Upiši!
Ja sam Arapin
Vinograde djedova mojih si oteo
I zemlju koju sam obrađivao
Ja i sve moje potomstvo
Nisi ostavio nama niti nekom od mojih unuka
Ništa od ovoga stijenja
A hoće li uzeti i njega
Vaša Vlada kao što se priča
Dakle
Upiši u vrhu prve strane:
Ja ne mrzim ljude
Ne nasrćem ni na koga
Ali – kad ogladnim
Jedem meso svoga tlačitelja
Čuvaj se! Čuvaj se moje gladi
I bijesa mojega!

 

Drugih sjeti se

I kad doručak spravljaš, drugih sjeti se
(Ne zaboravi nahraniti goluba)
I kad svoje bitke biješ, drugih sjeti se
(Ne zaboravi one što žedni su spokoja)
I kad plaćaš račun za vodu, drugih sjeti se
(Onih što poje se sa bijelih oblaka)
I kad vraćaš se domu svome, drugih sjeti se
(Koliko duša nema gdje da spava)
I kad dušu svoju gizdaš u metafore, drugih sjeti se
(Onih što nemaju prava da govore)
I kad misliš o onim što daleko su, sebe sjeti se
(Kaži: Da bogdo sam u ovoj tmici iskra jedna)

Mural

 

(…)Ovo je ime tvoje –
Jedna žena kaza,
I nestade vijugavim prolazom.
Tamo vidim nebesa nadohvatu svome.
Krilo bijela goluba nosi me
Ka drugome djetinjstvu. Nikad ne sanjah
Da snatrio sam. Sve je tako stvarno.
Znam da sam se bacio ustranu…
I poletio. Postat ću ono što želim biti
Na nebu posljednjem. I sve bijelo je
Ponad krovova bijelih oblaka more je okačeno.
Ništavilo je bijelo
U bijelim nebesima Apsoluta.
Bijah i ne bijah. U ovim vječnim bijelim poljinama,
Sam samcijat. Dođoh prije reda svojega.
Nije bilo meleka, da me dočeka i kaže:
„šta si radio tamo, na svijetu?“
Nisam čuo glas dobročinitelja,
Niti grešnikova vapaja.
Ja, sam samcijat, u bjelini. Sam samcijat.

(…)

Jednog dana postat ću ptica,
I svoj život spasiti od nepostojanja.
Što bliži sam istini, dignut iz pepela,
Više će gorjeti krila moja.
Ja sam razgovor sanjara.
I sklonio sam dušu i tijelo
Da okončam svoje prvo putovanje do značenja
Koje me spalilo i iščezlo.
Ja sam odsustvo. Ja sam nebeski odmetnik.

Znam da ću jednom postati ono što želim.
Postat ću pjesnik.
Voda će se pokoriti mojoj mašti.
Moj jezik metafora je metafori.
Stoga, ja neću izreći mjesto niti na njega ukazati.
Ono je moj grijeh i vrludanje.
Ja sam tamo. A ovdje se uzdiže
Sa mojih stopa ka mašti.
Ja sam onaj koji je bio ili će biti,
sazdan i bačen
od beskrajno prostrana svemira.

Znam da ću jednom postati ono što želim.

(…)

Izazov

U okove me bacite,
Uzmite mi hartije sve
I duhana što ostalo je
Usta moja zemljom prekrijte…
Al upamtite da pjesma krv je srca mojega…
So kruha svagdašnjega…
Voda bistra očinja…
Ona se piše kandžama,
Kamenjem,
I kopljima.
Ja ću je kazivati
U zatvoru
U kupatilu…
U stajama…
Pod udarcem bičeva,
Pod ranama okova,
Pod gorčinom lanaca:
Milioni ptica
Na krošnjama srca mojega
Skladaju melodiju otpora.

 

 Čekanje

I tako, dok čekam,
Obuzme me nekakva čudna manija
Da nabrajam razloge njena nedolaska:
Možda je u vozu zaboravila svoju torbicu,
Pa sad ne imade nit moje adrese nit mobilni da se javi.
Možda je izgubila apetit, pa kazala:
Ionako će sto posto udariti kiša.
Može bit i da je izbilo nešto hitno
Ili je morala skoknuti do juga da obiđe Sunce.
Bit će i da me zvala jutros kad sam otišao
Kupiti malo konjaka i dvije flaše dobra vina.
Ma vjerovatno se ona posvađala sa onim bivšim
Oko uspomena.
I na kraju se zaklela da ne želi više nikakva muškarca.
Zašto da joj neko na srce natovari još sjećanja mučnih?
Može biti i da je imala udes vozeći se u taksiju
Dok mi je dolazila,
Pa se tako u njenoj galaksiji zgasnula sazviježđa,
I eno je još se krijepi snom i antidepresivima.
A možda se u ogledalu pogledala, prije no što je izašla,
I vidjela kako joj grudi zanosne talasaju svilu i kaftane,
Pa je poskočila i kazala: Dal ženstvenost ovu iko
Zaslužuje,
Osim mene same?
Može bit i da je naletila na neku prošlu ljubav
Koju nikad nije preboljela,
Pa je s njim na večeru odšetala.
Može bit i da je umrla,
Jer smrt ne voli iznenađenja, baš kao ni ja.
Jer smrt, baš kao i ja, ne voli čekanja.

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar