Saturday, Apr. 29, 2017

Predstavljamo poeziju: Paul Eluard

21. august 2012.

Predstavljamo poeziju: Paul Eluard

Piše: Bjanka Alajbegović


“Rođen sam da te upoznam
Da ti dam ime koje ti pripada
Sloboda.”

(“Poezija i istina”)

Paul Eluard (Pol Elijar), predstavnik prve generacije francuske nadrealističke poezije, rođen je 1895. godine u Sent Denisu u blizini Pariza.

Njegov antiratni angažman nezaobilazan je dio njegove biografije. Učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, za vrijeme Španskog građanskog rata je pomagao antifašiste, a kasnije je prozvan pjesnikom francuske Resistence (pokreta otpora).

Iako po poetskoj orijentaciji nadrealista (uz Aragona, Soupaulta, Bretona…), Eluard je najpoznatiji po svojim ljubavnim stihovima, oslobođenim patosa, sa tako iskrenim i dubokim emocijama da je do danas ostao jedan od najomiljenijih pjesnika ljubavi. Još jedno osjećanje i ideja koja dominira u Eluardovoj poeziji je sloboda (što je već tipično za nadrealizam), kao i posmatranje stvari i pojava iz drugog i drugačijeg ugla, što je najočitije u njegovoj čuvenoj pjesmi „Neprimijetno ružna“ (eng. „Barely Disfigured“), a kod nas najpoznatija pod naslovom „Dobar dan tugo“. Navedena pjesma poznata je i kao moto prvog romana istovjetnog naziva „Dobar dan tugo“ još jednog francuskog pera – književnice Fransoaz Sagan.

Aragon, Breton i Eluard

Paul Eluard je objavio preko 70 knjiga, među kojima su najpoznatije zbirke poezije: „Umrijeti od neumiranja“, „Prijestolnica bola“, „Javna ruža“, „Moći sve reći“, „Feniks“…
Predstavnici nadrealizma (fran. Surrealisme) su temelj za svoj izraz pronašli u psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Freuda. Suština je bila osloboditi nesvjesno, a logiku i razum držati pod kontrolom. U procesu stvaranja nadrealističkog umjetničkog djela poželjne su bile vizije, halucinacije i doživljaji iz snova, jer je vladalo uvjerenje da se samo putem nesvjesnog može dosegnuti prava stvarnost. Tako su nadrealistički pjesnici (prvenstveno Eluard i Breton) počeli „automatsko pisanje“, koje je u poeziji podrazumijevalo spontano nizanje misli i osjećanja.

1917. godine, Eluard se vjenčao sa Helenom Dmitrijevnom Đakonov, što samo po sebi ne bi predstavljalo bitnu informaciju za javnost da njegova supruga nije bila poznatija kao Gala i kasnije životna ljubav i inspiracija slikara (također nadrealiste) Salvadora Dalija. Kada su se 1929. godine Gala i Salvador sreli, za Paula više nije bilo mjesta. Međutim, Eluard nije stajao na putu Galinoj sreći i čak joj je dugi niz godina nakon toga slao pisma sa svojih putovanja koja je ona čuvala sve do smrti. Nakon razvoda od Gale, Eluard je oženio Mariu Benz, poznatiju kao Nusch i opet nije bila riječ o samozatajnoj ženi, već bivšoj ljubavnici Pabla Picassa, poznatoj kao „muza nadrealističkog pokreta“.

Eluard i Nusch

Eluard je napustio nadrealistički pokret i pridružio se komunističkoj partiji koncem 30-tih godina. Budući da je bio pod prismotrom Gestapoa, stalno je sa Nusch mijenjao mjesta boravka i u to vrijeme objavljivao poeziju pod pseudonimima Jean du Hault i Maurice Hervent. U tom periodu objavio je dvije značajne knjige: „Neprekinuta poezija“ (1946.) i „Političke pjesme“ (1948.) Kao pripadnik pokreta otpora, za vrijeme Drugog svjetskog rata, podržavao je Josifa Staljina, što mu je kasnije nerijetko spočitavano.

Paul Eluard umro je 1952. godine od srčanog udara u bolnici Charenton-le Pont u Parizu.

 

Neke knjige treba okusiti, druge progutati, a samo neke sažvakati i svariti.

 

 

Neprimjetno ružna

Zbogom tugo
Dobar dan tugo
Utisnuta si u linijama na plafonu
Utisnuta si u očima koje volim
Apsolutno nisi bijedna
Budući te najbjednije usne prokazuju
S osmijehom

Dobar dan tugo
Ljubavi dragih tijela
Snago ljubavi
Iz koje dobrota izrasta
Kao bestjelesno čudovište
Ražalošćena glavo

Tugo prekrasnog lica

Volim te

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama

 

Tvoja narandžasta kosa u praznini svijeta

Tvoja narandžasta kosa u praznini sveta,
U praznini teških stakala tišine
I od sjene gde moje gole ruke traže sva tvoja lica,
Oblik tvoga srca je varljiv
I tvoja ljubav nalik mojoj izgubljenoj želji
O uzdasi od ambre, sanje i pogledi.
Ali ti nisi vazda bila uza me. Moje sjećanje
Još uvek u tami jer vidje gde dolaziš
I odlaziš. Vrijeme se služi riječima kao ljubav.

 

Ja znam pa zato to i kažem
da moji prohtjevi imaju razloga
ja neću da mi prođemo
preko blata
ja hoću da sunce utiče
na naše bolove
da nas oduševi vrtoglavo
ja hoću da naše ruke i naše oči
od užasa se povrate raširene čiste

Ja znam pa zato to i kažem
da moje ogorčenje ima razloga
nebo je bilo ukaljano
ljudsko meso mrcvaljeno
ledeno podjarmljivano razbacivano
ja hoću da mi se povrati pravda
pravda bez milosti
i da se tresnu posred lica dželati
gospodari bez korijena između nas

Ja znam pa zato to i kažem
da moje očajanje nema razloga
svuda ima nježnih trbuha
da izmisle ljude
istovjetne meni

Moja gordost ne griješi
stari svijet me ne može tronuti
ja sam slobodan
ja nisam kraljevski sin ja sam čovjek
uspravan koga su htjeli da obore.

 

Istovjetnosti

Ja vidim polja i mora istim   danom obasjane
Nikakve razlike nema
Između pijeska koji drijema
Sjekire na ivici rane
Tijela kao kite rascvjetane
I vulkana zdravljaJa vidim ubitačnu i dobru
Gordost koja trza svoju sjekiru
I tijelo koje s punim prezirom uživa svoju slavu
Ja vidim ubitačni i očajni pijesak
Koji se vraća na svoje početno ležište
I zdravlje koje sanjari
Drhteći vulkan kao razgolićeno srceOd pohlepnih ptica barke pozobane
I svetkovine bez sjaja bolove bez odjeka
Lica oči kao plijen sjenke
Smijeha kao raskršće
Polja more dosadu kruženja nema kule
Kule beskrajneVidim čitam zaboravljam
Otvorenu knjigu svojih zatvorenih prozora

Zora

Za   sunce koje šeta po vasioni
Siguran sam kao i za tebe
Sunce našu zemlju rađaJedan osmijeh iznad noći
Na licu otkrivenom uspavane žene
Koja sanja zoruVelika je to tajna zadovoljstva
Čudne borbe tih izmaglina
Koje nam skrivaju nebo i zemljuOna nas ostavlja jedne drugima
Jedne drugima zasvagda
O ti koju danima otimam od zaboravaO ti kojoj sam želio da bude sretna

 

Rijeka

Rijeka koju imam ispod svog jezika,
Nezamisliva voda, moj mali brod
I spuštene zavjese,
Hajde da pričamo.

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar