Saturday, Apr. 29, 2017

Perspektiva o perspektivama

7. januar 2013.

Perspektiva o perspektivama

Piše: Andrea Mekić

Kada govorimo o perspektivi, prvo što nam na pamet pada jeste standardna podjela na ptičiju, žablju i onu „normalnu“ perspektivu. Međutim, mnogi ne znaju da se ova podjela ne može primjeniti na sve pojave u kojima se može očitovati pojam perspektive. Naime, pomenute vizure potiču iz svijeta filma te fotografije, a radi se o različitim vrstama rakursa iz kojih se snima pojedini kadar. U književnosti je usko vezana za pripovjedača, bilo da se radi o jednom od likova ili o pripovjednoj instanci koja je izvan ispripovjedanog svijeta. U slikarstvu, međutim, iako se može jednom rečenicom definisati – kao način prikazivanja prostora na slici – perspektiva nije pojam koji uvijek podrazumijeva isto. Perspektiva kao postupak kojim se ostvaruje iluzija prostora na plohi, postupak prevođenja trodimenzionalnog u dvodimenzionalno, nije jedna i jedinstvena za sve.

Pojam perspektive potiče od latinskog glagola prospicere – vidjeti, razabrati. Ako znamo da nisu sve epohe, sve sredine ni sve kulture jednako percipirale stvarnost, nameće se logičan zaključak da su postojale ili postoje razlike i u predstavljanju te stvarnosti u različitim epohama, sredinama, kulturama i grupacijama na osnovu drugih, najrazličitijih faktora. Prikaz prostora i onoga što se u njemu prikazuje odgovara realnom opažanju ljudskog oka, ali kako možemo reći šta je to realno u opažanju, kada znamo da ljudsko viđenje zavisi od niza okolnosti i sastavnih dijelova samog čovjeka, poput iskustva, sjećanja, interesa.

Perspektiva je neodvojiva od onoga što se krije ispod površine – pogleda na svijet, ne u doslovnom već duhovnom smislu. Uporedimo li, svakako će se razlikovati pogled na svijet nekoga iz trećeg milenija prije nove ere od pogleda nekoga iz srednjeg vijeka i iz modernog doba. Razlikovat će se i pogled jednog Egipćanina i jednog Grka – oba iz antike, jednog Italijana i jednog Holanđanina iz renesanse, čak i pogled djeteta od pogleda odrasle osobe.

Najteži zadatak za umjetnika je sugerisati dubinu na svome djelu, učiniti da iluzija odjene ruho stvarnosti. U davna vremena dominirao je simbolički značaj elemenata koji čine kompoziciju, a od renesanse naovamo zavladava nauka, prostor se matematički tačnije geometrijski proračunava i prema tim zakonima i prikazuje. Perspektiva je, rekao je neko, jedan naučeni način gledanja.  To se najbolje može pokazati na geometrijskoj perspektivi, ali važno je najprije nabrojati i objasniti ostale, nama prilično strane, jer su nastale stotinama ili hiljadama godina prije one koja se, doduše, zadržala do dan danas.

Semantička ili ikonološka perspektiva tretira odnose likova i njihove veličine na osnovu njihove važnosti. Figura koja je najznačajnija – faraon, kralj, Krist itd. ima i najveće proporcije, dok su „mali“ ljudi i na prikazu mali. Veličina likova odražava ne položaj u prostoru već položaj na hijerarhijskoj skali. Ova vrsta perspektive vrlo je interesantna za proučavanje u crtežma djece. Naime, djeca koriste upravo semantičku perspektivu kada nacrtaju mamu veću od kuće, na osnovu značenja koje prikazanim elementima pridaju. Mama je važnija od kuće, stoga ona i na crtežu mora biti veća nego kuća. Ova perspektiva česta je u egipatskoj umjetnosti, na prikazima poput onih gdje podanici prinose darove faraonu ili nekom od bogova, a pritom je on nekoliko puta veći od njih.

Još jedna perspektiva prisutna u velikoj mjeri u egipatskoj umjetnosti je vertikalna perspektiva. Ono što je u stvarnosti jedno iza drugog prikazuje se jedno iznad drugog, tako da se prostorni planovi uopšte ne poklapaju. Poštuje se ploha, ljudski likovi su pritisnuti uz nju nauštrb iluzije dubine.

Obrnuta perspektiva zauzima period gotike, 13. i 14. stoljeće. Suprotna je od linearne (koja u to vrijeme nije ni postojala), u smislu da se likovi ne povećavaju prema posmatraču a paralelne linije se ne sastavljaju ka horizontu, one se razmiču. Ne predstavlja se onako kako to posmatrač vidi, već iz perspektive likova. Recimo, na nekim je religioznim prikazima Krist veličinom najdominantniji, dok su ostali likovi manji, iako su oni zapravo u prvom planu. U takvim se slučajevima u gotici uglavnom ne radi o semantičkoj perspektivi, radi se o unutrašnjoj logici slike, logici prikazanog svijeta. Važno je napomenuti i to da se čak ni proporcije kod ovog načina stvaranja perspektive ne postavljaju precizno, nisu srazmjerne već nasumične, prema nahođenju onoga koji radi prikaz.

Općepoznato je da je geometrijska ili linearna perspektiva „izum“ renesanse. Otkriće se pripisuje arhitektu rane firentinske renesanse, Filippu Brunelleschiju. Naime, linearna perspektiva se upravo prikazima primjera arhitekture ili arhitektonskih elemenata najbolje izražava na slici, a jedan od najranijih primjera do danas sačuvanih koji to potvrđuju jeste Masacciova freska „Sveto trojstvo“ u dominikanskoj crkvi Santa Maria Novella u Firenci. Postoje indicije da se Masaccio konsultovao sa Brunelleschijem prilikom izrade ove slike oko 1426. godine, na kojoj je iluzija prostora stvorena upotrebom geometrijske perspektive koja je vidljiva na kasetiranom svodu kao dijelu arhitekture, na kome se mreža linija kako odmiče od posmatrača sužava.

Barok uvodi u širu upotrebu tzv. atmosfersku ili zračnu perspektivu, koja se često kombinuje sa geometrijskom. Princip ove perspektive jeste gradirano zamagljivanje kontura udaljenijih predmeta, smanjivanje jasnoće njihovih oblika ali i slabljenje jačine boje upotrebom nešto svjetlijih, bljeđih tonova. Već Leonardo da Vinči, kao predstavnik zrele renesanse, počeo je upotrebljavati atmosfersku perspektivu, a nalazimo je i na njegovim najčuvenijim slikama – „Mona Liza“, „Bogorodica sa Sv.Anom“ i „Bogorodica na stijenama“.

 

 

Koloristička perspektiva zasniva se na optici. Tople boje se oku posmatrača čine kao da se približavaju, dok se hladne vizuelno udaljavaju. Ovu činjenicu mnogi su umjetnici koristili kao pomoćno sredstvo stvaranja dubine na slici, koristeći tople boje – crvenu, žutu, narandžastu za prednji, a hladne – zelenu, plavu, ljubičastu za zadnji plan. U 20. st. fovisti su ovaj optički efekat koristili kao sredstvo modelovanja, tzv. postupkom kolorističke modulacije – stvaranjem privida volumena pomoću odnosa boja.

Poliperspektiva, kako i samo ime govori, jeste upotreba više perspektiva istovremeno. Afirmirao je, naravno, kubizam, počevši od slike koje je izazvala veliku pompu 1907. godine kada je nastala – „Gospođice iz Avignona“ Pabla Picassa. Na ovoj i drugim kubističkim slikama figure su prikazane iz više uglova odjednom, uhvaćen je pokret, i prethodni i onaj koji slijedi. Neki dijelovi predmeta ili figure posmatrani su sprijeda, drugi sa strane. I u egipatskoj umjetnosti postojala je ista pojava: ljudsko lice i nove prikazivani su iz profila, a oko i trup anfas, jer je to bio za pojedine dijelove ugao posmatranja koji daje najviše informacija. Time se koriste i djeca, primjerice stol nacrtaju odozgo a čaše na njega postave tako da su karakteristične i prepoznatljive – prikazane sa strane. Prilikom primjene poliperspektive dešava se razlaganje volumena na plohe, a predmet se ipak sagledava u cjelini. Ključ je, naime, upravo u u simultanosti perspektiva.

Za nas danas realno je to da su predmeti u daljini manji od onih bližih, te da su im oblici i boje nejasniji. To je zapadnoevropski način gledanja u koji niko od nas i ne pomišlja da posumnja. Uvjereni smo u to da je način na koji se objekti pojavljuju u našem oku, odnosno postupak kojim se viđeno prenosi na platno ujedno jedini pravi i mogući. Ostale smatramo primitivnim, neukim, nevještim. Međutim, vidjeli smo da postoji još nekoliko perspektiva koje su među ljudskom rasom svojedobno bile ili jesu rasprostranjene. Svaka od njih je nekima najbolja, jedina prava i moguća, tako da niko ne može uzeti za pravo da kaže da je jedna bolja ili bliža realnosti od druge.

Podijeli

Povezano

Vizuelna meditacija – osvrt na film “Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće…”
Uskoro animirani film o Vincentu van Goghu
O izložbi “Zvjezdana prašina” Marija Periše

About Author

admin

Ostavi komentar