Wednesday, Dec. 13, 2017

Predstavljamo poeziju: Adrienne Rich

7. januar 2013.

Predstavljamo poeziju: Adrienne Rich

Piše: Enesa Mahmić

“Poezija ima sposobnost da nas podsjeti na nešto što nam je zabranjeno da vidimo. Zaboravljenu budućnost: još uvijek nepostojeći prostor čija je moralna arhitektura zasnovana ne na vlasništvu i obespravljenju, podređivanju žena, izopćenih i manjina, već na kontinuiranom redefiniranju slobode – riječi koju retorika ‘slobodnog’ tržišta sada drži u kućnom pritvoru”

Adrienne Rich (1929-2012.) je američka pjesnikinja i teoretičarka čija su socijalno osviještena djela utjecala na čitavu generaciju feministkinja, antiratnih aktivista i boraca za prava manjina. Diplomirala je na Radcliffe koledžu, a potom predavala na univerzitetima: Columbia, Harvard, Stanford i dr. Objavila je više od dvadeset knjiga poezije i eseja. Za zbirku poezije “Ronjenje kroz olupine” 1974. godine je dobila Nacionalnu književnu nagradu SAD, a 2004. godine za zbirku “Škola među ruševinama” Nagradu nacionalnog kruga književnih kritičara. Nacionalnu medalju za umjetnost odbila je primiti 1997. godine, uz obrazloženje:  Nisam mogla prihvatiti takvu nagradu od predsjednika Clintona ili Bijele kuće, jer je značenje umjetnosti, kako ga ja razumijem, nespojivo s ciničnom politikom njihove administracije. (…) Umjetnost ne znači ništa ukoliko samo dekorira stol za večeru onim momcima (političkim moćnicima) koji je drže kao svog taoca. ”

Poezija i društveni aktivizam

Pjesnički razvoj Adrianne Rich kretao se kroz nekoliko faza: od imitacije tradicionalnog muškog pisma do perioda revolta i traganja za “ženskim izrazom” te konačno, do vizije utjelovljenja koje nadrasta patrijarhalno shvaćene pojmove seksualne polarnosti i razlike. Njena poezija podriva nasilnu hijerarhiju unutar jezičkih i egzistencijalnih binarnih opozicija i frojdovskog i lakanovskog shvatanja identiteta, zasnovanog na odsustvu, gubitku i/ili razdvajanju.

Prvu zbirku “Promjena svijeta” objavila je 1951. godine u prestižnoj ediciji za mlade pjesnike univerziteta Yale. WH Auden, predsjednik žirija, u predgovoru je naveo spisateljičinu elegantanu tehniku, isklesani formalizam i suzdržani emocionalni sadržaj. 1953. godine Adrienne se udala za Alfreda Conrada i preselila se u Massachusetts, gdje je rodila tri sina u narednih pet godina. Iz njenih dnevnika saznajemo da je to bilo teško razdoblje za nju, budući da je bila rastrgana između tradicionalnog poimanja uloge majke/supruge i umjetničke kreativne uloge.

Knjiga “Isječci iz albuma jedne snahe”, objavljena 1963., smatra se prekretnicom u njenom pjesničkom razvoju. Po prvi put, u jeziku slobodnija i intimnija, govori o granicama, otporu i bijegu. U pjesmi “Pokretni krov” kaže: ”Život nisam birala, izabrao je on mene..”

1966. razvodi se od muža i seli u New York gdje aktivno sudjeluje u radikalnim društvenom poretima. Turbulentna socijalno-politička dešavanja, u kojima je bila sudionik, utječu i na njen stil pisanja (koristi savremene ritmove i postmodernu tehniku kolaža). Zbirke “Leci” (1969), “Želim promjene” (1971), i “Ronjenje u olupine” (1973) pokazuju progresivnu pustoš patrijarhata.

Eseji Adrienne Rich ukazuju na načine na koje su žene brisane iz historije i kako su negativno predstavljane u literaturi. Njen najpoznatiji doprinos lezbejskim studijama je kontraverzni esej “rinudna heteroseksualnost i lezbejska egzistencijaiz 1980. godine, u kojem, između ostalog, iznosi stav da bi žene mogle da nađu snagu, lično ispunjenje i na kraju oslobađanje kroz povezivanje sa ženama.

U zbirci “Dvadeset i jedna ljubavna pjesma” Rich govori o svojoj strasti prema ženi opisujući darežljive butineljubavnice, među kojima je moje čelo lice svršavalo i svršavalo, a na kraju poentira šta god da se desi, ovo jeste”. U sabranim esejima “Krv, kruh i poezija” Adrienne propituje savremeni feminizam te  artikulira niz podtema, naročito žensku povijest, žene i književnost  i akademske ženske studije. Poziva  žene da budu “nelojalne” onome što falocentrično društvo očekuje od njih, ističući važnost aktivizma: “Laganje se postiže riječima, ali i šutnjom.” Poeziju Adrienne Rich odlikuje kritika ustaljenih poimanja (hetero)seksualnosti, ženstvenosti i majčinstva kao opresivnih za žene i ona ove kategorije općenito vidi više kao politička nego prirodna stanja za ženu. U izražavanju seksualne politike, govoreći iz pozicije Jevrejke, lezbejke i majke, njen rad pokušava da razdvoji tradicionalne suprotnosti između umjetnosti i politike, ličnog i političkog, sebe i svijeta.

Roneći među olupinama

Prvo nakon što sam pročitala knjigu mitova,
i napunila kameru,
i provjerila rub oštrice noža,
Obukla sam
odijelo od crne gume
apsurdna peraja
ozbiljnu i tijesnu masku.
Moram to učiniti,
ne kao Cousteau sa svojom
prilježnom posadom
na jedrenjaku koji se kupa u suncu,
nego ovdje i sama.

Tu su brodske ljestve.
Ljestve su uvijek tu
vise nevino
nadomak pramca jedrilice.
Mi znamo za šta one služe,
Mi koji smo ih koristili.

Inače,
to je komad mornarskog silka
neka raznovrsna oprema.

Idem dole.
Prečku po prečku
kisik me prožima
plavo svjetlo
čisti atomi
našeg ljudskog zraka.
Spuštam se dole.
Moje peraje mi onemogućuju kretanje,
Milim poput insekta niz ljestve
i nema nikoga ko bi mogao
reći kada će ocean
početi.

Najprije zrak je plav, a zatim
je sve tamnije plav, a potom zelen, a onda
crn, i ja sama uranjam u mrak, pa ipak
moja maska je dovoljno jaka
ona pumpa moju krv silovito
a more je druga priča
more nije pitanje moći
Moram sama da naučim
kako da porinem svoje tijelo, bez usiljenosti
u duboki element.

A sada: lako je zaboraviti
po šta sam došla
među toliko onih koji su uvijek
živjeli ovdje
mašući svojim nazubljenim lepezama
između koralnih grebena
i osim toga
ovdje dole diše se drugačije.

Došla sam istražiti olupinu.
Riječi su svrha.
Riječi su mape.
Došla sam vidjeti štetu koja je učinjena
i blaga koja ovdje vladaju.
Prešla sam snopom svjetlosti moje lampe
polako preko boka
nečega što je bilo trajnije
od ribe ili morske trave.

stvar zbog koje sam došla:
olupina a ne priča o olupini
stvar kao takva, a ne mit
potopljeno lice koje uvijek bulji
prema suncu
dokaz štete
izridana solju i unesena u ovu izrabljenu ljepotu
rebra katastrofe
vijugaju svoje potvrđivanje
među vrebajućim avetima.

Ovo je mjesto.
I ja sam ovdje, sirena kojoj tamna kosa
crnilom lije, ili neki sirenac u svom oklopnom odijelu.
Kružimo tiho
oko olupine
i zaranjamo u potpalublje.
Ja sam ona: Ja sam on

čija utopljena lica spavaju otvorenih očiju
čija prsa još uvijek nose napetost
čiji srebrni, bakarni, bronzani teret
skrito leži unutar buradi
ostavljenih da trunu, napola rastavljenih
mi smo do pola uništeni instrumenti
koji su nekada pokazivali pravac
vodom izjedeni dnevnici
neispravni kompasi

Mi smo, ja sam, ti si
po kukavičluku ili hrabrosti
oni koji nalaze svoj put
natrag do ovog prizora
noseći nož, kameru
Knjigu mitova
u kojoj se
naša imena ne pojavljuju.

 

Pokušavajući razgovarati sa čovjekom

U ovoj pustinji testiramo bombe,

to je razlog zašto smo došli ovdje.

Ponekad osjećam podzemnu rijeku
Kako probija svoj put između izobličenih litica
Oštri kut razumijevanja
Koji se kreće poput mjesta sunca
u ovaj ukleti krajolik.

Morali smo odustati da bismo došli ovdje —
cijele LP kolekcije, filmovi u kojima smo glumili
glumeći u susjedstvima, izlozi pekara
puni suhih, čokoladom punjenih židovskih kolačića,
jezik ljubavnih pisama, samoubilačkih poruka?
popodneva na obali rijeke
pretvarajući se da smo djeca

Dolazeći u ovu pustinjuu
mi treba da promijenimo lice
vožnje među tupo zelenim agavama
šečući u podne avetinjskim gradom
okruženi mukom

koji zvuči poput tišine prostora
osim što je došao sa nama
i što je poznat
i sve što smo govorili do sada
bio je pokušaj da ga zatremo –
dolazeći ovdje mi se dižemo protiv njega

Ovdje se osjećam bespomoćnije
s tobom nego bez tebe
Ti spomenu opasnost
i pobroja opremu
govorismo o ljudima koji se brinu jedni za druge
u hitnim slučajevima – duboka rana, žeđ -
ali ti si gledao u mene kao hitnost.

Tvoja suha vrelina osjeća se kao snaga
tvoje oči su zvijezde drugačije magnitude
one odražavaju svjetla koja sriču: IZLAZ
kada se uzdigneš gore i utabaš pod

govoreći o opasnosti
kao da ona nije mi sami
kao da testiramo nešto drugo.

Moć

Živeći u zemljanim humkama naše povijesti

Danas je bager iskopao iz jedne parcele kruneće zemlje
jednu bocu,  savršeni ćilibar,  sto godina star
lijek za groznicu ili melankoliju,
Jedan tonik za život na ovoj zemlji, u zimama ovog podneblja.

Danas sam čitala o Mariji Kiri:
ona mora da je bila svjesna  da pati od bolesti zračenja
njeno tijelo bilo je godinama  bombardovano  elementom
kojeg je pročišćavala
Čini se da je do kraja poricala
izvor katarakti na svojim očima
ispucale i natrule kože  na jagodicama njenih prstiju
sve dok više nije mogla  držati epruvetu  ili olovku

Ona je umrla, poznata žena, poričući
svoje rane;
poricanje
njezinih rana, došlo je iz istog izvora kao i njezina moć

Prijevod

Možete mi pokazati pjesme neke žene
moje dobi ili mlađe
prevedene sa svog jezika

Javljaju se određene riječi: neprijatelj, pećnica, tuga
dovoljno da mi kažu
ona je žena mog vremena

opsjednuta

s ljubavlju, našim subjektom:
kojeg smo trenirale kao bršljan na našim zidovima
pekle kao kruh u našoj peći
nosile ga kao olovo na našim gležnjevima
gledale ga kroz dalekozor, kao da
je helikopter
što donosi hranu za našu glad
ili satelit
od neprijateljske snage

Počinjem viđati tu ženu
Dok radi stvari: miješa rižu
pegla suknju
kuca rukopis do zore

pokušava telefonirati
iz govornice

Telefon zvoni beskrajno
u muškoj spavaćoj sobi
čuje ga kako govori nekom drugom
Ništa za to. Ona postaje umorna.
čuje ga kako priča svoju priču sestri

koja postaje njezin neprijatelj
koji će na svoj način
zapaliti put do tuge

ignorant činjenice, ovaj način tuge
dijeli nepotrebno
i politički

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar