Monday, Sep. 25, 2017

O ljubavnoj pjesmi lude djevojke (pedeset godina od smrti Sylvie Plath)

11. februar 2013.

O ljubavnoj pjesmi lude djevojke (pedeset godina od smrti Sylvie Plath)

Piše: Bjanka Alajbegović

“Let me live, love and say it well in good sentences.” (S. Plath)

Na današnji dan, prije tačno 50 godina, umrla je Sylvia Plath, američka pjesnikinja jedinstvenog izraza i senzibiliteta.

Rođena je 27. oktobra 1932. godine u Bostonu. Ključna ličnost njenog djetinjstva bio je otac Otto Plath, profesor biologije na bostonskom univerzitetu, vrsan poznavalac ptica, riba i kukaca, a prije svega, priznati autoritet u oblasti pčelarstva. Razbolio se kada je Sylvia imala 6 godina. Odbijajući liječenje, sam je sebi uspostavio dijagnozu raka pluća, da bi 1940. godine, zbog infekcije na nozi, ipak otišao u bolnicu. Zaključeno je da je bolovao od dijabetesa, noga mu je amputirana, a iste godine je i umro. Osmogodišnja Sylvia je, osim kao bolni  gubitak, očevu smrt doživjela kao samoubojstvo (zbog njegovog ustrajnog odbijanja da se liječi) i mnogi kasniji tumači njene poezije (a uz to neizostavno i njene ličnosti!) izvodili su zaključak da je upravo takav gubitak oca prouzrokovao i maničnu depresiju od koje će Sylvia patiti ostatak svog života. Odnos s ocem opisala je ponajviše u ciklusu pjesama „Pčelareva kći“, ali veoma je uočljivo i izuzetno poznavanje biljnog i životinjskog svijeta u njenoj peziji općenito, tako da možemo zaključiti da je očev lik prisutan u svim njenim pjesmama. Otto Plath sahranjen je na groblju Cesta azaleja u Winthropu, a Sylvia će na vrhuncu svog stvaralaštva napisati pjesmu „Elektra na stazi Azaleja“, u kojoj se, opisujući ponor koji se u njoj otvorio očevom smrću, pita:

Kako da ja odrastem u takvom stanju uma?
Ja sam utvara sramnog samoubojstva,
moja vlastita modra britva rđa u mom grlu.

 

 

 

Nije suvišna napomena da je manična depresija (bipolarni poremećaj) dijagnosticirana Sylviji Plath, bolest koja je danas prilično izučena, i koja, prema statistikama, odnosi veliki broj života. Bolesnici nerijetko počinjavaju samoubojstvo, budući da im oscilacije psihičkih stanja postanu nesnošljive. Nažalost, u Sylvijino vrijeme, jedina terapija koja je smatrana adekvatnom bili su elektrošokovi.

1953. godine, za vrijeme studija na Smith koledžu u Massachusettsu, Sylvia je prvi put pokušala samoubojstvo, tako što je progutala tablete za spavanje. Taj čin opisat će kasnije u svom romanu „Stakleno zvono“ i u pjesmi „Ženski Lazar“. Pri pokušaju razumijevanja tog čina, jedna činjenica je nezaobilazna – najopasniji demon Sylvie Plath bio je strah od nepisanja, prevlasti praznine i gubitka koncentracije. A upravo to se dogodilo par godina prije tragedije s tabletama za spavanje. Nije bila primljena na ljetnu školu pisanja na Harvardu, izgubila je samopouzdanje i koncentraciju, počela se samoozljeđivati i podvrgnuta je elektrošokovima. Pjesma „Ženski Lazar“ je bolno svjedočenje o poniženju i odnosu ljekara prema djevojci koja levitira između života i smrti. Za nju, oni su poput nacista. Uživaju u njenoj sramoti i patnji sve… Sve dok ne uskrsne. I kaže:

Herr Bože, Herr Luciferu,
Oprez,
Oprez!

Iz pepela ustajem
sa svojom crvenom kosom
I jedem ljude poput zraka…

 

 

 

 

1954. godine Sylvia kreativno oživljava, upisuje se na željenu školu na Harvardu, osvaja nagradu za poeziju i završava studij sa najvišim ocjenama. Bila je primljena na univerzitete i u Oxfordu i u Cambridgeu. Naposljetku je, kao dobitnica Fulbrightove stipendije, upisala studij u Cambridgeu.

Nažalost, njen demon nije dugo mirovao. Teško se prilagođavala novoj sredini, tadašnji momak ju je napustio zbog druge žene, a depresija se vratila.

1956. godine Sylvia će upoznati „najvećeg zavodnika u Cambridgeu“, pjesnika Teda Hughesa, koji joj je bio jedan od pjesničkih uzora. Vjenčali su se iste godine godine u Londonu. Naredne godine preselili su se u Ameriku, gdje je Hughesova zbirka pjesama „Krik na kiši“ doživjela veliki uspjeh. Najkraće rečeno, Ted je bio pjesnička zvijezda, a Sylvia „samo“ nastavnica na Smith koledžu i njegova žena. Njihov brak obilježila je Sylvijina ljubomora na Tedovo pisanje (naročito u periodima kada nije imala koncentraciju da i sama piše) i na druge žene koje je osvajao svojim šarmom.

“Kada daš svoje srce nekome ko ga ne želi, ne možeš ga više vratiti. Otišlo je zauvijek.” (S. Plath)

1960. godine Sylvia je objavila prvu zbirku „Kolos i druge pjesme“. Iste godine rodila je kćerku Fridu, a nakon dvije godine i sina Nicholasa. Otprilike u to vrijeme Ted je počeo vezu s izvjesnom Assiom (s kojom će se kasnije i vjenčati) i izbjegavao boravak s porodicom, a Sylvijin „Kolos“ publika nije baš najbolje prihvatila. Pa ipak, to je vrijeme kada je Sylvia napisala svoje najbolje i najpoznatije pjesme. U jednom od brojnih tekstova o njoj stoji da je u periodu od 11. oktobra do 4. novembra 1962. godine napisala preko 25 pjesama, među kojima su bile: „Ženski Lazar“, „Tatica“, „Meduza“, „Ariel“, „Smrt & Co“, „Lezbos“, „Rez“…

Nakon što se sa djecom vratila u London, u januaru 1963. godine objavila je roman „Stakleno zvono“ koji je dobio pozitivne kritike. Nastavila je pisati poeziju, a njena posljednja pjesma „Rub“ počinje stihovima:

Žena je usavršena.
Njeno mrtvo

Tijelo zrači smiješkom postignuća,
Privid grčke nužnosti

Teče naborima njene toge,
Njene nage

Noge kao da govore:
Došle smo dovde, sve je za nama.

 

 

 

 

 

 

11. februara 1963. godine, rano ujutro, Sylvia je otvorila prozor i zatvorila vrata u sobi gdje su bili Frida i Nicholas, a zatim otišla u kuhinju i kleknula ispred rerne iz koje je sukljao plin.

Toga puta je uspjela okončati svoj život.

Pjesme po kojima je Sylvia Plath postala poznata cijelom svijetu objedinjene su u zbirci „Ariel“, koja je objavljena 1965. godine.

Budući da nije ostavila nikakvu oporuku, Ted Hughes je preuzeo odgovornost za objavljivanje njenih rukopisa. 1981. godine objavljene su Sylvijine „Sabrane pjesme“. Za ovu zbirku Sylvia Plath je dobila Pulitzerovu nagradu i istovremeno postala prva književnica kojoj je ta nagrada posthumno dodijeljena.  Sylvijini dnevnici objavljeni su 1982. godine.

Uslijedile su brojne biografije Sylvije Plath. Svi su imali potrebu analizirati je, procjenjivati, opravdavati ili osuđivati.

“New York Times” je prije nekoliko dana objavio članak koji najavljuje još dvije biografije, povodom 50. godišnjice njene smrti – „Američka Izida“ Carla Rollysona i „Ljubavna pjesma lude djevojke“ (prema istoimenoj pjesmi Sylvije Plath „Mad Girls Love Song“) Andrewa Wilsona.

U današnje vrijeme, Sylvia Plath (uz Emily Dickinson) nosi odrednicu najpoznatije i najbolje američka pjesnikinje. Ona to, nažalost, nije doživjela. Pa i njen muž, pjesnik Ted Hughes, u čijoj je sjeni bila za života, danas je poznatiji kao muž Sylvije Plath. Njen pjesnički izraz, koji je privukao pažnju naročito nakon zbirke „Ariel“, predstavio je novu, drugačiju poetiku, koja podrazumijeva prvenstveno upisivanje stanja vlastitog tijela i uma u stihove. Kasnije će ta poetika dobiti terminološku odrednicu „ispovijedna poezija“, a pored Sylvije Plath, njeni predstavnci su Anne Sexton, Robert Lowell, Elizabeth Bishop, John Berryman…

O Sylviji Plath su napisane stranice i stranice eseja, književnih kritika, psiholoških analiza, ali u njihovom uvodu ili zaključku većinom bi stajalo da se Sylvijina poezija ne može odvojiti od njene biografije. To jeste činjenica. Zar onda ne bi bilo najispravnije posvetiti pažnju upravo samim njenim pjesmama?

 

Posljednje riječ

Ja ne želim običan lijes, ja želim sarkofag,
s tigrastim prugama, i s licem na njemu
okruglim poput mjeseca, što zuri.
Želim ih promatrati kad dođu
čeprkajući među nijemim mineralima, korijenjem.
Već vidim njehova blijeda, poput zvijezda daleka lica.
Sada su oni ništa, nisu čak ni bebe.
Zamišljam ih bez očeva i majki, poput prvih bogova.
Pitat će se da li sam bila značajna.
Trebala bih šećerom politi i konzervirati svoje dane
poput voća!

Moje se zrcalo zamagljuje –
Još nekoliko dahova pa neće baš ništa odražavati.
Cvijeće i lica blijede poput plahti.

Nemam povjerenja u duh. On bježi poput pare
u snovima, kroz rupu od usta, ili rupu od oka. Ne mogu ga
zaustaviti.
Jednoga dana neće se više vratiti. Stvari nisu takve.
One ostaju, njihov mali pojedinačni sjaj
zgrijan od mnoge upotrebe. One gotovo predu.
Kada moji tabani postanu hladni,
modro će me oko moga tirkiza tješiti.
Ostavi mi moje bakrene lonce, pusti da moja rumenila za usne
cvjetaju oko mene poput noćnog cvijeća, s dobrim mirisom.
Zamotat će me u pokrove, pohranit će moje srce
pod nogama u urednom parketu.
Gotovo da neću sebe prepoznati. Bit će tamno,
a sjaj tih malih stvari slađi od lica Ishtar.

Lorelei

To nije noć za utapanje:
Pun mjesec, rijeka što otječe
crna pod praznim zrcalnim svjetlucanjem,

Modre riječne magle spuštaju
muslin za muslinom poput ribarskih mreža,
iako ribari spavaju,

Stamene kule na dvorcu
udvostručuju se na staklu
sve je tiho. No ti se oblici uzdižu

Gore prema meni, uznemirujući lice
spokoja. Iz najdubljih dubina
one se dižu, njihovi udovi raskošno

Teški, kosa teža
od isklesanog mramora. One pjevaju
o svijetu potpunijem i jasnijem

No što to može biti. Posestrime, vaša pjesma
nosi teret pretežak
za školjkasto uho što osluškuje

Ovdje, u kraju gdje se dobro kormilari,
pod uravnoteženim vladarom.
Smućujući skladom

S onu stranu svjetovnog reda,
vaši glasovi opsjedaju. Vi nastanjujete
stršeće grebene more

Obećavajući sigurnu luku;
danju, u diskantu pjevate s rubova
apatije, također

S ivice visokih prozora. Gora je
čak od vaše pjesme što
smućuje, vaša šutnja. Na izvoru

vašeg poziva što ledi srce –
Pijanstvo velikih dubina.
O rijeko, ja vidim kako su strujom nošene

Duboko u tvom srebrnom tijeku
te velike boginje mira.
Kamenu, kamenu, prevezi me tamo dolje.

 

Lady Lazar

(prevod: Bjanka Alajbegović)

Uradila sam to ponovno.
Jedne godine u svakih deset
Pođe mi za rukom…

Poput hodajućeg čuda moja koža
Sjajna kao nacistički abažur
Moje desno stopalo

Pritiskivač za papir
Moje bezizražajno lice,
fino jevrejsko platno.

Odbaci me kao ubrus
O moj neprijatelju
Da li sam užasna?…

Nos, očne duplje, svi zubi?
Kiseli zadah
Nestat će za dan.

Uskoro, uskoro meso
Koje je pojede grobna jama bit će
Na svome, na meni

a ja nasmiješena žena.
Tek mi je trideset.
I kao mačka imam devet života.

Ovo je Treći.
Kakva glupost!
Izbrisati svaku deceniju.

Kojih milion tankih niti
Rulja žvačući kikiriki
Ulazi da vidi

Oni me odmotavaju, ruku i nogu —
Grandiozni striptiz.
gospodo, dame
Ovo su moje ruke
Moja koljena.
Mogla bih biti kost i koža,

Ipak, ja sam ista
Identična žena.
Prvi put kad se dogodilo
Bilo mi je deset.
Bila je nezgoda.

Drugi put mislila sam
Izdržati do kraja i
Ne vratiti se uopće.
Talasala sam se zatvorena

Kao morska školjka.
Morali su zvati i zvati
I skidati s mene crve
Kao ljepljive bisere.

Umiranje
Je umjetnost, poput svega ostalog.
Ja to činim izuzetno dobro.

Ja to činim da izgleda kao pakao.
Ja to činim da izgleda stvarno.

Možete reći i da imam dar za to.

Sasvim je jednostavno uraditi to u ćeliji.
Sasvim je jednostavno uraditi to i
Ostati mirna.
Teatralni
Povratak usred dan
Na isto mjesto, isto lice,
Isti nečovjek
Zabavljajući se urla:

«Čudo!»

to me obara
naplaćuju
za gledanje mojih ožiljkaka, naplaćuju
za slušanje mog srca —
to zaista prolazi.

I naplaćuju,
Debelo naplaćuju
Za riječ ili dodir
Ili kap krvi
Ili vlas moje kose na mojoj
Odjeći
Tako je, Herr doktore
Tako je, Herr neprijatelju.

Ja sam tvoje cjelokupno djelo
Ja sam tvoja dragocjenost
Djevojčica od čistoga zlata

Što se rasplinjuje u vrisak
Okrećem se i sagorijevam
Nemojte misliti da potcjenjujem
Vašu veliku brigu.

Pepeo, pepeo —

Guraš i miješaš

Tu nema ništa —-

Kolač od sapuna.
Vjenčani prsten.
Zlatna plomba.

Herr Gospode, Herr Luciferu
Oprez
Oprez.

Iz pepela ustajem
Sa svojom crvenom kosom
I jedem ljude poput zraka.

 Elektra na stazi azaleja

Dan kada si umro otišla nam u prljavštinu,
u mračno skrovište
gdje pčele, crno i zlatno išarane, u snu prezimljuju mećavu
poput žrečevskog kamenja, i tlo je tvrdo.
Bilo je to dvadeset godina dobro, to zimovanje –
kao da nikad nisi postojao, kao da sam stigla
u svijet iz majčine utrobe Bogom rođena:
na njenoj je širokoj postelji bila mrlja božanstva.
Ništa nisam imala s krivnjom ili s bilo čim
kad sam se natrag ušuljala pod majčino srce.

Malena poput lutke u svojoj haljini nevinosti
ležah sanjareći o tvom epu, sliku za slikom.
Niko ne umrije niti ne svenu na tom pozorju.
Sve se zbivalo u trajnoj bjelini.
Jednog se dana probudih, na grobljanskom brežuljku.
Nađoh tvoje ime, nađoh tvoje kosti i sve ostalo
zabilježeno u prenapučenoj nekropoli,
tvoj šareni kamen nagnut uz željeznu ogradu.

U toj sirotinjskoj ogradi, tom sirotištu, gdje se mrtvi
guraju noga uz nogu, glava uz glavu, nijedan cvijet
ne niče iz zemlje. To je Staza azaleja.
Polje čička otvara se prema jugu.
Šest stopa žutog šljunka te prekriva.
Umjetna crvena trstika ne pokreće se
u košarici plastičnog zimzelena što je staviše
na nadgrobni kamen pokraj tvojega, niti ne trune,
iako joj kiše rastopiše krvavu boju:
patvoreno latice kaplju, i kaplju crveno.

Jedna druga vrsta grimiza me uznemiruje:
„Dan kad je tvoje ovješeno jedro popilo dah moje sestre
mirno se more zarumenilo poput onoga zlog pokrova
što ga majka raširi pri tvom posljednjem povratku“.
Posuđujem koturne stare tragedije.
Istina je da, jednom kasno u listopadu, pri mom
porođajnom kriku
škorpion ubode svoju glavu, zlokobni znamen,
moja mati sanjaše kako ti potonu u moru, s licem
prema dolje.

Kameni glumci se zaustavljaju, loveći dah.
Pokrenula sam svoju ljubav i tad si umro.
Gangrena te izjela do kosti.
Moja je mati rekla: umro si kao svaki čovjek.
Kako da ja odrastem u takvom stanju uma?
Ja sam utvara sramnog samoubojstva,
moja vlastita modra britva rđa u mom grlu.
O oprosti onome tko kucanjem moli oproštaj na
tvojim vratima, oče – tvoja kuja-tragalica-kćerka,
prijateljica.

Moja nas je ljubav oboje na smrt osudila.

Autorica

(prevod: Bjanka Alajbegović)

Po cijeli za šahovskom pločom ona se igra
Sa kostima svijeta
Povlaštena (dok najednom pljusak
Počinje s druge strane prozora) ona
Liježe na tvrdi jastuk sklupčana
I žvače pokoji slučajni bombon
Grijeha.
Ukočena, ružičastih grudi, žena, ona njeguje
Čokoladne fantazije u sobi oblijepljenoj ružama
Gdje ulaštene komode šapuću škripava
Prokletstva
I gdje se stakleničke ruže rasipaju svoje besmrtne
Cvjetove
Granati na njenim prstima svjetlucaju
I krv blješti sa rukopisaOna sanjari o mirisu, slatkom i bolesnom
Zatrovanih gardenija u crkvenoj grobnici
I izgubljena u suptilnoj metafori, uzmiče od
sivih dječijih lica, plačući na
Ulicama.

Monolog solipsista

(prevod: Bjanka Alajbegović)

Ja?
Ja hodam sama;
U ponoć se ulica
Vrti pod mojim stopalima
Kad zatvorim oči
Sve snivajuće kuće se rasplinjuju;
usljed mog raspoloženja
mjesečev nebeski luk
Visi visoko.

Ja
Činim da se kuće smanjuju
A drveća stanjuju
Dok se udaljavam; niti moga pogleda
Njišu ljude-lutke
Koji, nesvjesni da iščezavaju,
Smiju se, ljube, opijaju,
Ne shvatajući da će ako odlučim da trepnem
Umrijeti.

Ja
Kada sam dobro raspoložena,
Dajem travi njenu zelenu boju
Ukrašavam nebo plavom, i darujem Sunce
Zlatnom;
Ipak, u najhladnijim raspoloženjima, posjedujem
Apsolutnu moć
Da bojkotujem svaku boju i zabranim svakom cvijetu
Da postoji.

Ja
Znam da se pojavljuješ
Pun života pored mene
Poričući da si iznikao iz moje glave,
Tvrdeći da osjećaš
ljubavnu groznicu dovoljno jaku da potvrdi tijelo,
I ako je zaista tako
Sva tvoja ljepota, tvoj um, je dar, dragi,
Od mene.

Gimnastika riječi

(prevod: Bjanka Alajbegović)

Moja ljubav prema tebi je
Snažnija od glagola
Žustra poput zvijezde
Koju usisavaju šatori Sunca.

Hodajući cirkus zateže užad
Svakog pojedinog sloga
Drski uobraženko slomio bi se
Kada bi pao

Akrobat prostora
Odvažni pridjev
Ponire za frazom koja
Opisuje lukove ljubavi.

Spretan kao imenica
On se ispaljuje u zrak
Planetarna nesvjestica
Mogla bi ga dovesti do
vrhunca njegove karijere

Samo snalažljivi veznik
će krasnorječivo
Pridodati svom lirskom učinku
periodičan uspjeh.

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar