Wednesday, Nov. 22, 2017

Svjetski dan poezije: Poezija iz naše ladice

21. mart 2013.

Svjetski dan poezije: Poezija iz naše ladice

Povodom Svjetskog dana poezije, koji je od strane UNESCO-a ustanovljen 21. marta 1999. godine, i koji se od tada na taj dan obilježava širom svijeta, podsjećamo na neke od pjesnika i pjesnikinja, čija su djela predstavljena na našem portalu.


Usnuli Mladić

Prostrt na žalu sjenovitih zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Po njemu se igra podnevni vjetar.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.
Slušam tutanj niske grmljavine
Koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
Motrim kako grlo mladića postaje galeb.
I odlijeće put sunc, klikćući sjetno
U žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajka.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stupovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.
Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika,
i vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim, puna rasijane žudnje,
koliko bijelih ptica raskriljenih
drhće u modrim grudima oblačnim
tog tijela koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

123. napjev

Bit je shvatljiva u riječima
koje blijede dok se približavaju.
Što činiti, Bodhisattva?
O živi mirno; živi da bi volio
Svakoga
Budi usrdan ispod stabala
U ponoć na tlu.
Nema nade u prostoru
raspršene tame
koja se skupljala
još od Mojsija

Život je isto što i smrt
ali duša ide dalje
u istoj zasljepljujućoj svjetlosti.
Jedenje je isto što i ne-jedenje
Ali želudac je uporan
Mišljenje se nastavlja.

Moraš prestati misliti
prestani disati.
Kako da putuješ od Zbrke
do
Zbrke?
Oprosti svakome svoje vlastite grijehe
I pazi da im kažeš
Da ih voliš kako i jest.

Novo stoljeće

Nije nas iznenadilo novo stoljeće
Iza ponoći već ga zovemo imenom.
Tvoja haljina leži kraj kreveta
Moje odijelo zastava gusara.

Upozoravaju nas saopćenja
od klizavog nanosa povijesti.

Pitanje: što će biti poslije
šaljemo na bal.

Govorimo međusobno vještačkom vatrom.
Nenaspavana imenica u ustima.

Laboratorijski istražujemo naš doručak
314 kalorija na bijelom tanjuru.

Zatvara nas patent-zatvaračem
na život otporna pancirka.

Korona

Jesen mi iz ruke jede svoje lišće: mi
smo prijatelji.
Mi oslobađamo vrijeme iz orahove ljuske i učimo
ga hodati:
vrijeme se vraća u ljusku.

U zrcalu nedjelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.

Moje oko silazi prema spolovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamćenje,
spavamo kao vino u školjkama,
kao more u zraci krvi iz lune.

Mi smo ondje upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vrijeme je, nek’ se zna!
Vrijeme je da se kamen najzad pusti procvjetati,
da neprekidno srce kuca.
Vrijeme je da nastane vrijeme.

Vrijeme je.

Ljubav na prvi pogled

Oboje su uvjereni,
da ih je povezalo osjećanje naglo.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Sude da, ako se ranije upoznali nisu,
nikad ništa među njima bilo nije.
A što će na to reći ulice, stube, hodnici,
na kojima su se nekad mimoići mogli.

Htjela bih ih upitati,
zar se ne sjećaju –
možda na vratima koja se obrću
nekad licem u lice?
neko „oprostite“ u stisci?
glas „pogrešno“ u slušalici?
ali znam odgovor njihov.
Ne, ne sjećaju se.

Vrlo bi ih začudilo,
da već duže vrijeme
poigrava se njima slučaj.

Još nespreman sasvim
pretvorit se za njih u sudbinu.
Zbližavao ih i udaljavao,
trčao im ususret
i prigušujući hihot
odskakivao ustranu.

Bili su znakovi, signali
što onda ako nečitki.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki listić preletio je
s ramena na rame?
Bilo je nešto ispušteno i podignuto.
Ko zna, da nije lopta
u čestarima djetinjstva.

Bile su kvake i zvona
na kojima se nekad
dodir slagao na dodir.
Kovčezi jedan do drugog u garderobi.
Bio je možda jedne noći isti san,
odmah po buđenju izbrisan.

Jer svaki početak
samo je nastavak,
a knjiga događaja
uvijek na polovini otvorena.

Obiteljske stvari

Raspustila si, s prozora
presvođenih lukom,
preko rukom klesanih kamenova
svojih katedrala, valove zlaćane kose,

dok sam ja, vučena za prašne pletenice,
ostavila brazde u
pijesku afričkih žala.

Prinčevi i pučani
penjali su se preko valova da dosegnu
tvoje nadsvođene budoare,

dok je sunce, mušićavo,
zapalilo srebrenu vatru iz iščekujućih
lanaca, gdje sam ja bila vezana.

Moji vriskovi nikad nisu dosegnuli
neobičan toranj u kojem si
ležala, rađajući gospodare za
moje sinove i moje
kćerke, gomilu
nečistih jazavaca, da potroše
svoju povijest.

Umorna sad od postojanja u visinama
iz straha od letenja
i vrtoglavice, silaziš
i stupaš preko
mojih stoljeća groze
i uzimaš me za ruku

Smješkaš se i zoveš me
Sestro.

Sestro, prihvati
da moram čekati neko
vrijeme. Dopusti da doba
prašine ispuni
kolotečine ostavljene na mojem
žalu u Africi.

Došli su da vide pjesnika

došli su da vide pjesnika
i šta su vidjeli?

 vidjeli su čovjeka
koji sjedi na stolici
i zaklanja lice

 i časak kasnije kaže
šteta što mi niste
došli prije dvadeset godina

 tada je jedan od mladića
odgovorio
nije nas još bilo
na svijetu

 osmotrio sam
četiri lica
odražena u zamagljenom zrcalu
moga života
i začuo sam
iz velike daljine
njihove glasove čiste i snažne

 na čemu sada radite
šta pišete

odgovorio samne radim ništa
pedeset godina sam sazrijevao
za tu tešku zadaću
da „ne radim ništa“
radim NIŠTA
začuo sam smijeh
kada ne radim ništa
ja sam u središtu
vidim jasno one
koji su izabrali djelanje

vidim bilo kakvo djelanje
prije bilo kakvog mišljenja

 bilo kakav Gustav
preobraća se
u bilo kakvog Konrada

bilo kakav feljtonist
u bilo kakvog moralistu

čujem
kako bilo ko govori bilo šta
bilo kome

bilkakvost obuhvaća mase i elite

 a to je tek početak

Gimnastika riječi (prevod: Bjanka Alajbegović)

Moja ljubav prema tebi je
Snažnija od glagola
Žustra poput zvijezde
Koju usisavaju šatori Sunca.

Hodajući cirkus zateže užad
Svakog pojedinog sloga
Drski uobraženko slomio bi se
Kada bi pao

Akrobat prostora
Odvažni pridjev
Ponire za frazom koja
Opisuje lukove ljubavi.

Spretan kao imenica
On se ispaljuje u zrak
Planetarna nesvjestica
Mogla bi ga dovesti do
vrhunca njegove karijere

Samo snalažljivi veznik
će krasnorječivo
Pridodati svom lirskom učinku
periodičan uspjeh.

Neprimjetno ružna

Zbogom tugo
Dobar dan tugo
Utisnuta si u linijama na plafonu
Utisnuta si u očima koje volim
Apsolutno nisi bijedna
Budući te najbjednije usne prokazuju
S osmijehom

Dobar dan tugo
Ljubavi dragih tijela
Snago ljubavi
Iz koje dobrota izrasta
Kao bestjelesno čudovište
Ražalošćena glavo

Tugo prekrasnog lica

Na visinama

Rekao je jednom netko čitajući moje pjesme

Ah, kako vam jako zavidim na boravku u takvom
svijetu!

Dakle, iznad repova za meso i iznad pileta blijedog

letim, ah letim.
Iznad izvitoperenosti i debelokožnosti

letim, ah letim.
Iznad prijatelja u zatvoru i iznad gladovanja u crkvi

letim, ah letim.
Iznad laži bačene pravo u oči

letim, ah letim.
Iznad svoga vlastitog života na hromom krilu

letim, ah letim.

(Kul.ba)

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

admin

Ostavi komentar