Wednesday, Nov. 22, 2017

Predstavljamo poeziju: Jozefina Dautbegović

28. novembar 2013.

Predstavljamo poeziju: Jozefina Dautbegović

Piše: Bjanka Alajbegović

Kad se raspadnemo na
pokret ruke
na pokret glave
na riječ samo
koja od mozga do jezika
izgubi na značenju
Što će ostati kao dokaz?

 

 

 

 

Jozefina Dautbegović rođena je 1948. godine u Šušnjarima kod Dervente.  Sve do početka rata, 1992. godine, živjela je u Doboju gdje je radila kao nastavnica i bibliotekarka te uređivala časopis za kulturu „Značenja“.

Iz Doboja je izbjegla u Zagreb gdje je radila kao voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa „Informatica Museologica“. Bila je članica Hrvatskog društva pisaca, a pjesme su joj uvrštene u brojne antologije.

Objavila je osam knjiga poezije: „Čemerike“, „Uznesenje“, „Ručak s Poncijem“, „Prizori s podnog mozaika“, „Vrijeme vrtnih strašila“, “Različite ljubavi”… Također, objavila je i zbirku priča „Čovjek koji je kupovao kuću“.

Osobenost pjesničkog izraza Jozefine Dautbegović ogleda se u spoju nježnog ženskog glasa i ironije egzistencije. Osjećanja u njenim ljubavnim stihovima zaista mogu svojom autentičnošću i snagom uznemiriti i ganuti čitaoca, ali, pritom, ta osjećanja nisu izdignuta iz svakodnevnice. To je ona ljubav kakvu poznajemo, kakvu smo „osjetili na svojoj koži“, ali ne i prozaična i pojednostavljena. U tom smislu, Jozefina Dautbegović je pjesnikinja koja je zadržala pjesnički jezik i koja će nas uvijek podsjećati da poezija traži suptilnost u izrazu i pažljiv odabir riječi o čemu god da govori.

Željka Čorak Jozefininu pjesmu „Moj neprijatelj i demon“ svrstava u najpotresnije ljubavne pjesme našeg jezika, odmah uz pjesmu „Ti koja imaš nevinije ruke“ Vesne Parun.

U poslijeratnim Jozefininim pjesmama nerijetko progovara izbjegličko iskustvo, kao i čežnja za domovinom (pjesma „Domovina u koferu“).

U pjesmama „Dijalog koji je ustvari monolog“ i „Božja televizija“  možda se i najbolje ogleda Jozefinina ironija. Način na koji se ona obraća bogu blizak je Ladinovom kritiziranju boga („Sad lijepo lezi, dobro se ispavaj, a onda izmisli novi svijet“ / „Stvarno Bože, koliko puta propade ti Svijet?“)… To je bog koji liječi dosadu gledajući kako ljudi ratuju i posve je neosjetljiv na njihovu agoniju.

U Jozefininim stihovima neoromantičarsko i egzistencijalističko poimanje života i svijeta stoje u svojevrsnom kontrapunktu. Književni kritičar Tonko Maroević je, povodom knjige “Različite ljubavi”, napisao:

…ova pjesnikinja kao da jednostavno ne može bez prepoznatljivih elemenata zbilje i podataka koji verificiraju istinitost govorenja…Čudo poezije Jozefine Dautbegovic je i u tome što sa skeptičnim ili nihilističkim predznakom zapravo afirmira intenzitete autentičnog bivanja.

Jozefina Dautbegović umrla je od srčanog udara 28. novembra 2008. godine u Zagrebu.

 

Dijalog koji je ustvari monolog

Nisam Ti baš dobro

žalim se Bogu

Kako te samo nije sram što bih tek ja trebao reći

(mislim da bi mi tako nekako odgovorio)

S ovoliko godina na plećima a još uvijek 24 radna sata

ni smjena ni sindikata ni zaslužene mirovine

A što mi je plaća

tvoje molitve i tebi sličnih koje jedva smrsite

i to samo kad je gusto

Koliko me neriješenih predmeta čeka a koliko tek odgovora

dugujem

Tko ti je kriv postajem bezobrazna

ti si sve ovo izmislio

Sad lijepo lezi dobro se ispavaj

a onda izmisli novi svijet

Ali se ne žuri ne mora baš biti gotov za šest dana

i ovaj se put bolje koncentriraj

Što je žena bezobrazna

Bogu je dodijala

mrmlja Bog sebi u bradu

Nema pojma da se najbolja djeca prave posve slučajno

i na brzinu.

 

Božja televizija

Mi smo Božja televizija
On je nas sigurno konstruirao samo zato
da ima u što gledati kad ne pada
kiša meteora na nebesima
Zavaljen u meke oblake
mijenja kanale
Što ima danas na programu pita se
na prvom ljubavni film na drugom rat
na trećem prijenos nogometne utakmice
i tako u nedogled
U svijetu se svašta događa
mora da mu je život vrlo uzbudljiv
Neki mu zavide i misle kako je dobro biti Bog
i pitaju se kolika mu je tek satelitska antena
kad je tako dobro informiran
A ja vjerujem da on to sve lijepo isključi
navuče zastore
i zaspi snom pravednika
kao što Bog zapovijeda.

 

Domovina u koferu

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali
Sjećanje na fotografije
koje nisu dospjele ostarjeti
držim pri ruci u razini očiju
S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vješalice
Cipele na kojima je jos prašina s cesta
iz moje domovine
složim klečeći
Pogledam li se iznenada u zrcalu
ugledam Dinaru među obrvama
Brižljivo slažem kanton s bijelim košuljama
kanton šarenog rublja polažem
jedan kanton za prljavo određujem
razdijelim ostatke
Zaključam ormar bilo kojeg hotela
i s ključem među dlanovima
razbaštinjena
na rubu tuđeg kreveta dugo plačem
Iziđem li među prijatelje koji imaju domovinu
tješe me ravnajući mi Dinaru među obrvama
Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama
Ja ne plačem samo me peče sol iz domovine
ispod kapaka
Kad se vratim otvorim ormar bilo kojeg hotela
u kom stanuje moja domovina
a on sav miriše
majčinom dušicom.

 

Preokret

Širom otvaram prozor

i pokušavam u sobu uvesti proljeće

koje se prilično opire

Zima je predugo trajala

soba je sasvim sumorna

na zelenoj tržnici kupujem

glavicu salate i gorke listove

pravilno raspoređujem

na dane u tjednu

Sredinu koju neki zovu srce

stavljam u vazu

kako opet ne bismo morali gledati

jedno u drugo

U ljekarni se snabdijevam

zelenim tabletama

protiv straha i samoće

Zima je predugo trajala

puštam sunce nek do kraja izgori

u prozorskom staklu

Naša tuga vješto prerušena

u mladu ličinku

vreba trenutak

da se preobrazi u leptira

kad se u jednome od nas

utrne svjetlo.

 

 

Moj neprijatelj i demon

On kaže opsjedat ću te do predaje

kao što se opsjeda grad

u svim godišnjim dobima sa sve četiri strane svijeta

opsjedati

godinama

dulje nego Staljingrad nego Sarajevo

Iscrpljivat ću te glađu i ognjem poručuje mi

a ne objašnjava kakav je oganj

i koja glad

Mogu ga zamisliti dok govori

škilji na jedno oko

smješka se luckasto doimlje se djetinjasto i bezopasno

(jedino mu je čelo ustrajno)

Ne znam zašto se pravi blesav

kad oboje znamo da su odavno otvorene

sve gradske kapije

s vrata skinuti svi zasuni

moja se bijela zastava na visokoj kuli već pretvorila

u dronjke

On prag danju ne prelazi

S velike razdaljine kao lovac u duboku snijegu trag

slijedi moju misao i staje joj u stope

Upoznao je sve moje navike

Znam i ja njegove sad upravo oštri pero

pisat će mi pismo na kojem će biti crven pečat

a unutra nabrojani svi uvjeti pod kojima prihvaća

moju predaju

Tražit će žitnicu

prešućenih riječi

sva bijela grla

iz kojih sam pjevala dok sam bila slobodna

Mučit će me dok ne izdam sva imena onih

koji su me u međuvremenu opsjedali

tražit će da zaboravim

ili da se sjećam do kraja

Možda će mi postaviti zagonetke

na koje ne znam odgovor

uvjete koje ne mogu ispuniti

Možda će tražiti preko sedam gora i sedam mora

pticu i u ptici srce

i u srcu…

Može tražiti bilo što

čega god se sjeti

on je demon

i ono što ne traži

pripadne mu

Noću me tajno pohodi sjeda na rub kreveta

podno nogu

(ja se ne mogu predati bez stanovitog otpora

pa se pretvaram da spavam)

Svunoć mi vida rane koje mi je danju zadao

melemima od samo nama znanih

gorkih trava s dalekih obronaka

Pred zoru prije nego sunce

ugledam njegove vatre koje još palucaju na kraju grada

gdje se utaborio

a za moju nadu

dovoljan je

i dim.

 

 

Prizor s putnikova brda

Na tom je mjestu zemlju sigurno nešto

jako boljelo

tako valjda nastaju sva brda

Zemlja nepodnošljiv bol izbaci iz sebe

i poslije to utrne i zadeblja

Tko zna kad je na tom brdu boravio

netko usamljen

Bježeci od svoga bola došao na ovo brdo

i tako je brdo dobilo ime

O putniku se ništa ne zna ali sam sklona

povjerovati kako je u osnovi svakog putovanja

bijeg

S brda se vidi moj grad kao na razglednici

ispod koje piše p a n o r a m a

S brda se vidi i moj balkon obješen

kao kengurov tobolac

Tu ću napisati pjesmu o Putnikovu brdu

kad siđem u grad

tako sam mislila

U međuvremenu su se na Putnikovo brdo

penjali izletnici zaljubljeni i djeca

Njihov smijeh je visio na lišću unaokolo

Kad su na Putnikovo brdo dovezli tenkove

Započeo je rat

Kroz crnu cijev tenka M 84

bijelio se grad

Od prvog pucnja lišće se pokidalo

i razbježalo odnoseći smijeh

u klorofilu

Dok daleko od doma na tuđem balkonu

pisem pjesmu o Putnikovu brdu

moj balkon pretvoren u lagan bijeli oblak

putuje visoko van domašaja tenka M 84

Sklona sam povjerovati kako je

u osnovi svakog putovanja

bijeg.

 

 

 

Podijeli

Povezano

Sretan Evropski dan jezikâ!
Preuzmite treći broj elektronskog magazina za jezik i književnost “Lingvazin”
Ivo Andrić: Travnička hronika

About Author

bjanka.alajbegovic

Ostavi komentar