Wednesday, Jul. 26, 2017

Vizuelna meditacija – osvrt na film “Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće…”

6. april 2014.

Vizuelna meditacija – osvrt na film “Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće…”

Piše: Džejna Avdić

Ostvarenje iz 2003. godine “Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće…”, reditelja Ki-duk Kima, priča je o životu budističkog svećenika i njegovog učenika, koja se dešava u plutajućem hramu koji je smješten na jezeru Jusan na visoravni planine.

Prvo što primjetimo prilikom gledanja filma jeste izvanredna filmska fotografija te odabir samog mjesta radnje. Koliko god sve to bilo realistično prikazano, ipak film u vizuelnom smislu ima određenu dozu bajkovitog, zbog prirodnih ljepota na kakve nismo baš navikli (reklo bi se zbog “egzotike”).

Sam naslov i pet cjelina filma, govore nam da se svaki ciklus u prirodi i životu ponavlja. Kad se nešto završi, nešto drugo počne – jedan se krug zatvori, da bi se novi otvorio. Autor filma nas primora da se suočimo sa činjenicom da je sve na ovom svijetu prolazno i da ništa ne traje vječno – naše rođenje poredi sa proljećem, mladost sa ljetom, zrelo doba sa jeseni, a starost i smrt sa zimom. Ali ciklus ne završava tu, nego otvara novi krug sa novom generacijom, krenuvši opet od proljeća.

Autor se vješto koristi i simbolima.

Kroz film se prostire simbol vrata koja su postavljena u samom hramu, te na obali jezera – vrata stoje samostalno, bez zidova ili nekih drugih pregrada.  Ona se mogu protumačiti kao simbol prelaska iz duhovnog u svakodnevni svijet i kao simbol različitosti tih svijetova. Istina, nema materijalnih zidova, ali neki (virtuelni) svakako postoje. Oni su tu kao neka nevidljiva, ali ipak jaka i neprobojna granica. Svi likovi pri prelasku iz jedne prostorije u drugu te pri izlasku iz jezera u planinu, prolaze kroz vrata, iako očigledno mogu proći pored njih. Ta se pravila strogo poštuju. Stvarnost je privid sve dok se poštuju ti „zidovi“, a oni postoje sve dok se sudjeluje u cijeloj „igri“ svojom voljom. Sve je zasnovano na povjerenju.

Prvi prelazak preko te nevidljive granice, prvo zaobilaženje vrata, jeste u trenutku kada strast i emocije prevladaju i kada mladić prvi put uradi nešto skrivajući se od svog učitelja –  to je u trenutku kada se zaljubljuje u djevojku koja tu dolazi da bi se izliječila.

Koliko god bili skrušeni i samodisciplinovani te se trudili poštovati pravila „igre“, ipak smo svi samo ljudi i prije ili kasnije podlegnemo nekom iskušenju.

Iz ovog zaključka, dalje moramo postaviti pitanje: da li uopšte postoje časni ljudi? Zašto u ovom filmu, a često i u životu, svi život dijelimo na dva poluvremena? Prvo poluvrijeme puno iskušenja i grijeha, i drugo polvrijeme, koje je neka vrsta pokajanja i okrenutosti vjeri i duhovnosti.

Ovdje se puno ne govori, nego se pokazuje djelima. Monah je pokazan kao potpuno čist u doba djetinjstva, a zatim u doba mladosti i zrelom dobu kao neko obuzet iskušenjima i lošim djelima, te u starosti ponovnim pokajanjem i okrenutosti vjeri i pokušaju pronalaska duhovnog mira. Da bismo stvarno bili produhovljeni, čini se da je neophodno vidjeti i onu drugu stranu -  čini se da je neophodno znati razvoj događaja u prvom poluvremenu života da bismo razumjeli drugi. Valjda tako mora biti jer cijeli svijet počiva na binarnim opozicijama. Kako ne može postojati „DA“ bez „NE“, i kako ništa nije apsolutno, tako ne može postojati ni moral bez nemorala, niti čast, bez besčasti, i sl. Svi oni koji su prošli svoje prvo poluvrijeme trude se ukazati nam na svoje greške i spriječiti nas da i mi uradimo isto, ali čini se da je nemoguće spriječiti bilo koga. Čini se kao da svako treba sve osjetiti na vlastitoj koži da bi naučio lekciju.

Cijeli film možemo shvatiti kao neku vrstu meditacije, gdje mi lijepim slikama i svojevrsnom umirujućom muzikom bivamo uvučeni u jedan svijet i hipnotisani njime, dok se pred našim očima odigrava jedan život sa svim svojim istinama: ljubavi, strasti, mudrosti, starenjem, odrastanjem, i na samom kraju opraštanjem (od života i tog svijeta).

Film preispituje životni put i njegove faze. Glavni junak osim što prekrši pravila celibata i podlegne iskušenju, ne zaustavlja se tu, nego zbog ljubavi izvršava i ubistvo. Odlazi iz svijeta monaha i provodi dio života u „realnom“ svijetu, te se vraća u svijet duhovnosti kao potpuno drugi čovjek. Čovjek koji je mrzovoljan, nervozan te razočaran u život.

Na kraju shvatimo (koliko god zvučalo kao „otrcane“ fraze) da smo mi zapravo samo trenutak u vremenu, da imamo rok trajanja kao i sve drugo na planti,  svi griješimo i podliježemo iskušenjima. Neki budu dovoljno jaki da se vrate u kolotečinu i nastave put dalje, a neki opet ne.

Kako god svi pređemo isti put – put od rođenja do smrt.

Istina, taj put ni za koga nije isti – jedni  idu ravnom putanjom bez lutanja okolo, dok drugi lutaju prelazeći prepreke koje su mogli zaobići te na teži način dolaze do cilja. I kada se ciklus jednom završi, sve kreće ispočetka, samo sa nekim novim generacijama.

(Kul.ba)

Podijeli

Povezano

Uskoro animirani film o Vincentu van Goghu
O izložbi “Zvjezdana prašina” Marija Periše
Večeras otvaranje izložbe “Fotografija godine BiH 2013″

About Author

dzejna.a

Ostavi komentar